Mi smo za rad, ali želimo živjeti kao ljudi. Poručivali su to hrvatski radnici 1. svibnja 1890. tražeći tri osmice: osam sati rada, osam sati sna, osam sati za obitelji i život, prosvjedujući u Zagrebu točno četiri godine nakon krvavog štrajka u Chicagu, prenosi slobodnadalmacija.hr.

U tom je američkom gradu tada 40.000 radnika, iscrpljeno niskim nadnicama i radom od po 12 i 18 sati dnevno, čega nisu bila pošteđena ni djeca, prvi put tražilo te tri osmice. Bio je to krvav štrajk jer je policija ubila šest, a ranila pedesetak radnika...

U spomen na taj dan svijet slavi Praznik rada. Daleko je svibanj, uranci i karanfili, no čini se da sve miriše na prosvjede gdje će se opet boriti za te tri osmice. Hrvatskoj se spremaju izmjene triju zakona: o radu, mirovinskom osiguranju i privremenim i povremenim poslovima. Izmjene će donijeti sljedeće: radit ćemo do 67. godine života, radni tjedan će moći trajati 56 sati do maksimalnih 60, na određeno će se moći raditi i dulje od tri godine...

Radnici će se moći za stalno zaposliti kod agencija za privremeno zapošljavanje, a one ih privremeno kod jednog poslodavca mogu zaposliti maksimalno tri godine umjesto sadašnje jedne godine, s tim da se može privremeno raditi i dulje od tri godine ako poslodavac ima takvu potrebu za radnikom. Dok zaposleni kod privremenih agencija ne rade, agencija će im plaćati doprinose i plaću koju ugovore, a ta plaća može biti koliko se dogovore, pa i jednu kunu...

Zaposleni će moći raditi i na vaučere, po dan, dva ili po nekoliko sati, kao konobari vikendom, sobarice... Sve je to, a najviše izmjene Zakona o radu (ZOR), natjeralo sindikate na izlazak iz Gospodarsko-socijalnog vijeća, revoltiranih što se prethodno dogovoreno ne poštuje, pa traže ostavku Miranda Mrsića, ministra rada, a za idući četvrtak, kada bi ZOR trebao pred Vladu, najavljuju prosvjed na Markovu trgu.

U sjeni referenduma o braku i rasprava oko ćirilice, kroje se zakoni koji će bitno utjecati na živote zaposlenih. Izmjenama ZOR-a kojim je puni radni tjedan i dalje propisan na 40 sati, mijenja se sadašnje ograničenje o maksimalnom radnom tjednu od 48 sati na 56 sati kada to odluči poslodavac, a moguće je da radni tjedan traje i 60 sati, ali se to onda mora urediti kolektivnim ugovorom. To znači radni dan od 11 ili 12 sati.

Pola dana radiš, a ako spavaš osam sati, onda imaš četiri sata života. Izmjenama zakona predviđeno je da se četiri mjeseca može raditi 56 ili 60 sati, a maksimalno pola godine ako je to dopušteno kolektivnim ugovorom. Zakon će štititi radnike tako da im na cijelu godinu radni tjedan prosječno ne bi smio imati dulje od 48 sati, a kad se zbroje svi prekovremeni, njih ne bi smjelo po zakonu biti više od 180 sati. No, ostavljena je mogućnost da radnik godišnje može imati i do 250 prekovremenih ako je to tako uređeno kolektivnim ugovorom. A 250 prekovremenih sati godišnje znači da je radniku godina trajala 13, a ne 12 mjeseci.

To znači dodatni 31 radni dan od po osam sati dnevno samo na odrađene prekovremene sate. Sindikati nisu za toliko rastezanje prekovremenih jer smatraju da poslodavac koji ima desetak radnika koji godišnje odrade po 250 prekovremenih, treba zaposliti jednog novog radnika.

Radno vrijeme i prekovremene kontrolirat će inspekcije rada, a ne bi bilo loše da imaju u svojim redovima i liječnika, jer čovjek koji "otuče" pola godine po 12 sati dnevno za istu plaću kao i u ostatku godine kada bi mu radni tjedan trebao biti kraći, teško će pucati od zdravlja. Jer, tako se treba odraditi do 67. godine života, umjesto sadašnjih 65. Kako će do 67. i do pune starosne mirovine izdržati jedan građevinar na skeli, škveranin, konobar, učitelj... već je druga priča.

Zanimljivo je danas pročitati što o radu i radnicima piše u Planu 21 pobjedničke Kukuriku koalicije. Piše tamo da je razina radničkih prava osigurana Ustavom i zakonima relativno visoka, ali je prevelik ponor između proklamiranih prava i njihova ostvarivanja, te je teško govoriti o Hrvatskoj kao pravnoj i socijalnoj državi ako prava deklarira, ali njihovo provođenje ne osigurava.

"Pravna država mora biti učinkovit jamac zaštite prava radnika. Zauzimamo se za promjenu u stanju u kojem dobro sročen zakon u praksi ne pruža odgovarajuću zaštitu radnika i svakodnevno dovodi do grubog kršenja radničkih prava nezakonitim otkazima, uskraćivanjem plaće, poreza i doprinosa, neplaćanjem prekovremenoga rada, rada blagdanom i nedjeljom, radom na crno.

U takvim radnim uvjetima stradava zdravlje radnika, vlada neravnopravnost i diskriminacija...", navodi se u Planu 21. Dvije godine poslije ministar rada sindikatima piše o stajalištima svog ministarstva ovako: osnovni motiv pri izradi ZOR-a jest očuvanje poslovanja poslodavca, što će izravno imati za posljedicu zadržavanje potrebe za obavljanjem poslova kod poslodavca, pa time i do zadržavanja radnih mjesta.

I tako su socijaldemokrati odlučili prekovremene ukrojiti u radno vrijeme da se ono može složiti tako da prekovremeni postanu preraspodjelom redovni sati onako kako to poslodavcima odgovara, a sve će kontrolirati pravna država koja je prije dvije godine bila neučinkovita u zaštiti radničkih prava. Nema više govora o zdravlju radnika, nego o zaštiti poslodavaca. Time se štite radna mjesta i radnici čiji će radni dan moći trajati i po 12 sati.