U posljednja dva desetljeća svog života, Nelson Mandela je slavljen kao model za oslobađanje zemlje od kolonijalnog jarma, bez podlijeganja iskušenju diktatorske moći i antikapitalističkog opredjeljenja. Ukratko, Mandela nije bio Robert Mugabe, i Južnoafrička Republika ostala je višestranačka demokracija sa slobodom medija i jakom ekonomijom, dobro integriranom u globalno tržište i imuna na ishitrene socijalističke eksperimente
Sada, s njegovom smrću, njegov status svetog mudraca je, čini se, potvrđen za vječnost: postoje holivudski filmovi o njemu - glumio ga je Morgan Freeman, koji je također, usput rečeno, glumio Boga u jednom drugom filmu.

Rock zvijezde i religijske vođe, sportaši i političari od Billa Clintona do Fidela Castra, svi su ujedinjeni u njegovoj beatifikaciji. Je li ovo, međutim, cijela priča? Dvije ključne činjenice ostaju zaboravljene u ovoj pokloničkoj viziji. U Južnoafričkoj Republici bijedan život siromašne većine uglavnom je ostao isti kao i za vrijeme aparthejda, a nasuprot širenju političkih i građanskih prava stoji rastuća nesigurnost, nasilje i kriminal.

Glavna je promjena ta da se staroj bijeloj vladajućoj klasi pridružila nova crna elita. Drugo, ljudi pamte stari Afrički nacionalni kongres (ANK) koji je obećao ne samo kraj aparthejda, već i više socijalne pravde, čak i neku vrstu socijalizma. Ova mnogo radikalnija prošlost Afričkog kongresa postupno nestaje iz našeg sjećanja. Nije ni čudo što među siromašnim crnim Južnoafrikancima raste ljutnja.
Južna Afrika u ovom je smislu samo jedna verzija priče o suvremenoj ljevici koja se stalno ponavlja. Lider ili stranka budu izbrani s univerzalnim entuzijazmom obećavajući 'novi svijet' - ali, onda, prije ili kasnije, oni se suoče s ključnom dilemom: usuđuju li se dirnuti u kapitalističke mehanizme, ili se odlučuju 'pridružiti igri'? Ako ometu ove mehanizme, vrlo brzo budu 'kažnjeni' tržišnim perturbacijama, ekonomskim kaosom i ostalim.

Zbog toga je suviše jednostavno kritizirati Mandelu za napuštanje socijalističke perspektive nakon sloma aparthejda: je li zaista imao izbora? Je li prelazak na socijalizam stvarna opcija?

Lako je ismijavati Ayn Rand, ali postoji trunka istine u slavnoj 'himni novcu' iz njezina romana 'Pobunjeni atlas' (Atlas Shrugged): 'Sve dok i ako ne shvatite da je novac korijen sveg dobra, tražite vlastito uništenje. Kada novac prestane biti sredstvo kojim ljudi posluju jedni s drugima, ljudi postaju sredstvo drugih ljudi. Krv, bičevi i oružje ili dolari. Izaberite sami - drugog nema.' Zar nije Marx rekao nešto slično u svojoj poznatoj formuli kako, u robno-novčanom svemiru, 'odnosi među ljudima poprimaju izgled odnosa među stvarima'?

U tržišnoj ekonomiji odnosi među ljudima mogu izgledati kao odnosi međusobne slobode i jednakosti: dominacija više nije direktna i vidljiva kao takva. Ono što je problematično jest polazeća premisa Ayn Rand: da je jedini izbor onaj između direktnih i indirektnih odnosa dominacije i eksploatacije, s bilo kakvom alternativom odbačenom kao utopijskom. Međutim, svejedno treba imati na umu trenutak istine u inače besmislenoj ideološkoj tvrdnji Rand: velika lekcija državnog socijalizma jest ta da izravna abolicija privatnog vlasništva i tržišno regulirane razmjene, bez konkretnih forma socijalne regulacije procesa proizvodnje, neminovno uskrsava izravne odnose sužanjstva i dominacije. Ako samo ukinemo tržište (uključujući i tržišnu eksploataciju), a da je ne zamijenimo pravim oblikom komunističke organizacije proizvodnje i razmjene, dominacija se vraća s osvetom i s izravnom eksploatacijom.

Glavno je pravilo to da kada započne pobuna protiv represivnog poludemokratskog režima, kao što je bio slučaj na Bliskom istoku 2011., lako je mobilizirati mnoštvo sloganima koji se mogu okarakterizirati samo kao populistički - za demokraciju, protiv korupcije, na primjer. Ali kada postupno pristupimo težim izborima, kada naš bunt uspije u svom izravnom cilju, shvatimo da se ono što nam je zaista smetalo (naša nesloboda, poniženje, korupcija, nepostojanje izgleda za pristojan život) nastavlja u novom ruhu. Vladajuća ideologija mobilizira ovdje cijeli svoj arsenal da nas spriječi u ovom radikalnom zaključku.

Oni nam počnu govoriti da demokratska sloboda donosi vlastitu odgovornost, da dolazi s cijenom, da još nismo zreli ako očekujemo previše od demokracije. Na taj nas način krive za naš neuspjeh; u slobodnom društvu, reći će, svi kapitalno ulažemo u svoje živote odlučujući da uložimo više u svoje obrazovanje nego u zabavu ako želimo uspjeti. Na izravnijoj političkoj razini, vanjska politika Sjedinjenih Država elaborirala je detaljnu strategiju kako izvršiti kontrolu štete kanaliziranjem masovnih nemira u prihvatljive parlamentarno-kapitalističke tokove - kao što je uspješno urađeno u Južnoafričkoj Republici nakon pada aparthejda, na Filipinima nakon pada Marcosa, u Indoneziji nakon pada Suharta i drugdje.

Upravo na ovoj kritičnoj točki radikalna emancipatorna politika suočava se sa svojim najvećim izazovom: kako ići naprijed nakon što je završena prva entuzijastična faza, kako napraviti sljedeći korak bez podlijeganja katastrofi 'totalitarnog' iskušenja - ukratko, kako ići dalje od Mandele, a ne postati Mugabe.

Ako želimo ostati vjerni Mandelinoj ostavštini, trebamo zaboraviti krokodilske pokloničke suze i fokusirati se na neispunjena obećanja kojima je njegovo vodstvo dalo maha. Možemo slobodno reći da je, s obzirom na njegov neupitan moral i političku veličinu, on na kraju svog života također bio ogorčeni starac, svjestan kako je njegov vlastiti politički uspjeh i njegovo izdizanje u univerzalnog heroja bio maska za gorak poraz. Njegova univerzalna je slava također znak ta to da on zapravo nije uznemirio globalni poredak moći, prenijele su Vijesti.me.