Dok mnogi Hrvati, osobito oni u dijaspori, iščekuju da se glazbenik Bob Dylan ispriča hrvatskom narodu zbog usporedbe s nacistima, svjetski mediji intenzivno se bave i slučajem utemeljitelja Pink Floyda, humanista Rogera Watersa, kojega je rabin iz Centra Simon Wiesenthal nazvao 'otvorenim mrziteljem Židova' jer je Svetu zemlju usporedio s nacističkom Njemačkom.

Britanski Guardian bavi se pitanjem antisemitizma upravo na Watersovom primjeru, dijagnosticirajući sve češću pojavu da neka istaknuta javna osoba uputi pogrdnu kritiku na račun Izraela, te potom mora demantirati optužbe da je antisemit.

Waters je poznati borac za prava Palestinaca, koji se zalaže za 'kulturni bojkot' Izraela. Antisemitom su ga proglasili rabin Shmuley Boteach i Karen Pollock, šefica Zaklade za edukaciju o holokaustu (HET). Waters je to, naravno, opovrgnuo, žaleći se da branitelji Izraela 'rutinski povlače kritičare u javnu arenu i optužuju ga ih da su antisemiti'.

Tko je, dakle, u pravu? Je li Waters kriv, pita se dušebrižni sociolog Keith Kahn-Harris, autor Guardianovog članka. On problematizira samu Watersovu 'intervenciju'.

'Optužbe da se Izrael ponaša u nacističkoj maniri nisu nove; takve analogije su poput klišea, i to ne samo u raspravi u Izraelu. Godwinov zakon ukazuje na zamornu regularnost pozivanja na nacističku Njemačku, s nužnom posljedicom da raspravu gubi onaj tko prvi spomene naciste. Usporedba Izraela s nacističkom Njemačkom nije samo predvidljiva - čak i najoštriji uvid u akcije Izraela pokazuje da je takva analogija posve pretjerana. Izrael se nedvojbeno može optužiti za suptilne i ne baš suptilne oblike diskriminacije, čak i za etničko čišćenje Palestinaca u svojoj povijesti, ali nikada nije počinio sistematično masovno ubojstvo', piše Kahn-Harris, koji Watersu predbacuje banalost, predvidljivost i korištenje nesrazmjernog jezika u raspravi o Izraelu i Palestini.

'Postoji nešto u izraelsko-palestinskom konfliktu što izvlači iz ljudi ono najgore. U Watersovom slučaju to je njegova sklonost grandioznim potezima i narativima, što ima briljantan učinak u sferi glazbe, ali može lako prijeći u dosadu i otrcanost u sferi politike. Waters nije usamljen u tome. I proizraelska i propalestinska kampanja prečesto se sastoji od niza stalno ponavljanih, nesuptilnih formula. Rasprava o antisemitizmu uvučena je u tu crvotočinu', navodi Kahn-Harris, poručujući čitateljima da čak i ako ne vjeruju da je Waters kriv zbog antisemitizma, zasigurno je kriv zbog toga što održava zamorno nekorisni način izražavanja o jednom vitalno važnom pitanju.