U sudskoj je praksi vrlo zanimljiva tema liječničke pogreške, pogotovo iz razloga jer se broj tužbi u Hrvatskoj i svijetu drastično povećava posljednjih godina.

Ovo je pitanje svakako zanimljivo za građane iz više razloga, a jedan od najzanimljivijih je nestalnost pravne prakse i nepostojanje pojma liječničke pogreške u hrvatskom zakonodavstvu. Dakle, u slučaju da se odlučite sudski istjerati pravdu, trebate znati da se radi o vrlo teškim sudskim postupcima u kojima je izuzetno problematično uopće dobiti karakterizaciju liječničke pogreške i odgovornosti, a samim time i naplatiti prouzročenu štetu.

Kako do pravde

Slučajevi poput Miroslava Maškarina i dan danas izazivaju brojne kontraverze kako među samim liječnicima, pravnicima pa tako i u javnosti, dajući nadu oštećenima, ali i nemoralne ideje o brzom bogaćenju pojedinaca. Za razliku od zapadnih zemalja, gdje su tužbe protiv liječnika postale vrlo unosan biznis, u Hrvatskoj će i prave žrtve liječničkog nemara teško doći do pravde.

Ovu zanimljivu temu obradio je u posljednjem broju Biltena sudske prakse Općinskog suda u Zadru zadarski odvjetnik Tomislav Nemarić, koji zaključuje kako se situacija, od nekad gotovo nemogućeg dokazivanja liječničke pogreške u hrvatskom sudstvu, konačno kreće prema naprijed.

Jedna od glavnih prepreka u dokazivanju liječničke pogreške je i nedostatak tog pojma u bilo kojem zakonu ili podzakonskom aktu Republike Hrvatske, te često vrlo teško razdvajanje ovog pojma od pojma komplikacije. Različite su i odgovornosti liječnika zbog pogreške, bilo da se radi o disciplinskoj, prekršajnoj, kaznenoj ili odštetnoj odgovornosti.

U Hrvatskoj nema službene evidencije o odštenim sporovima, no tendencija je zasigurno u porastu. U periodu od 1995. do 2000. godine pred Općinskim sudom u Zagrebu podneseno je oko 150 tužbi radi greške liječnika, a prema podacima Hrvatske liječničke komore od 1996. do 2004. bilo je čak 1.300 slučajeva vezanih uz liječničku pogrešku.

Podaci u svijetu također govore o golemom porastu tužbi, samo u SAD-u primjerice, u 1970.-oj bilo je takvih tužbi 12.000, a pet godina kasnije broj je narastao do 20.000, čime je praktično obuhvaćeno 10 posto američkih liječnika.

Kao razloge porasta zadarski odvjetnik navodi brojne razloge, od slabljenja povjerenja u liječnike, masovno pružanje usluga u velikim zdravstvenim ustanovama do pretjeranih očekivanja od medicine, pohlepe ljudi zbog dosuđivanja visokih odšteta u svijetu te svakako i senzacionalističkih napisa u medijima.

Teška dokazivost

Odgovornost liječnika nije novitet u pravosuđu i o tome se pisalo još u vrijeme Hamurabijevog zakonika, koji je napisan klinastim pismom još prije oko 3.800 godina.

Koliko se tada ovaj problem shvaćao osobno pokazuje i odlomak tog zakonika, koji nalaže odsjecanje ruke liječniku jer je svojom nepažnjom skrivio smrt pacijenta.

Od takvog drastičnog primjera, preko Platona koji je smatrao liječnika nevinim u slučaju pogreške, današnje je društvo došlo do situacije u kojoj liječnici mogu odgovorno i bez straha raditi svoj posao.

No, odgovornost za štetu nastalu pogreškom liječnika, kako smatraju i pojedini liječnici, netko treba podnijeti. Naime, među samim liječnicima i danas se vodi velika rasprava može li uopće liječnik pogriješiti i veliki je broj hrvatskih liječnika koji smatraju da ne može i da su eventualne greške liječnika tek nepredviđene komplikacije.

Zakoni koji se tiču zdravstvene djelatnosti u sebi ne sadrže pojam liječničke pogreške, no stručna literatura ipak daje određenu definiciju u obliku postupanja protivno pravilima zdravstvene struke, koje za posljedicu ima ugrozu života i zdravlja pacijenata. Iz Nemarićeva rada može se zaključiti koliko je teško dokaziva liječnička pogreška, pogotovo jer se o njoj ne govori u zakonima.

Problematične su i metode koje liječnik koristi, jer iako se liječnik u svojem radu mora služiti stručno dokazanim metodama, može koristiti i one koje nisu općepriznate, ali se koriste u više sveučilišnih klinika.

Tu su također i vrste odgovornosti, koje se dijele na objektivnu i subjektivnu, a razlika u pravu kod nas je što se koristi presumirana krivnja, dok se u svijetu zasniva na pravilima dokazane krivnje. Hrvatskim pacijentima je ovime otežana situacija, jer moraju dokazivati da je liječnik pogriješio, što im je kao laicima izuzetno teško. Zato u parnicama na hrvatskim sudovima ponajviše dokazivanje pogreške ovisi o sudskom vještaku, a kako kaže Nemarić, i vještak je u ovom slučaju liječnik, čime je njegova nepristranost vrlo upitna.

Jedan od primjera pokazuje i kako primjena subjektivne, odnosno objektivne odgovornosti utječe na ishod parnica. U odluci Saveznog suda bivše SFRJ iz 1978., ukinute su odluke nižih sudova kojima je priznato pravo pacijenta na odštetu jer je zadobio teške ozljede u liječenju elektrošokovima. Odšteta se poništava jer Sud zaključuje da bolnica za štetu odgovara u korištenju opasnih sredstava isključivo ako se ozlijedi radnik ili treća osoba, a ne pacijent, jer se radi o medicinski prihvaćenom načinu liječenja. Takvu praksu potvrđuje i Vrhovni sud RH kad odbija primijeniti pravila objektivne odgovornosti za opekline od termokautera, posljedica kod loše ugradnje umjetnog lakta i takva se praksa nastavlja sve do 2003. godine, kad Županijski sud u Zagrebu presuđuje odgovornost bolnice u jednom slučaju tragičnog završetka poroda, da je riječ o kompliciranom porodu i većoj opasnosti koji je zahtijevao veću pažnju liječnika. takav stav potvrđuju konačno i odluka Ustavnog suda iz 2007. godine, koja potvrđuje pravila objektivne odgovornosti kod opeklina od korištenja galvanske struje.

Sudski postupci u dokazivanju liječničke pogreške s jedne su strane potrebni kako bi oštećeni pacijenti došli do odštete, no s druge strane su i veliki pritisak na liječničku struku, što se pokazuje i u stranim zemljama gdje je praksa tuženja liječnika daleko češća. Da je dokazivanje liječničke pogreške u Hrvatskoj još uvijek težak zadatak, a ishod krajnje neizvjestan, pokazuje i stručni rad zadarskog odvjetnika u kojem je navedeno tek nekoliko slučajeva sudskih parnica koje su se dosad našle pred hrvatskim sudovima.

Liječničke pogreške

Liječničke greške dolaze u obliku pogrešnih dijagnoza, terapija ili pogrešaka kod invazivnih i neinvazivnih zahvata. Primjer pogrešne dijagnoze je kada se prekasno dijagnosticira metalni predmet u oku, što rezultira neodgovarajućom terapijom, gnojnom upalom oka i na koncu gubitkom vida.

Primjeri su također da se pacijentu zbog dijagnoze raka, umjesto dobroćudnog tumora ukloni određeni dio crijeva ili kad se djetetu rođenom s dislociranim kukovima postavi kriva dijagnoza, što na kraju dovodi do trajne invalidnosti. Naime, kako i Nemarić ističe u svojem radu, pojmom komplikacije se koriste oni koji su počinili liječničku pogrešku, iz razloga jer se za komplikacije ne odgovara niti kazneno, niti građanskopravno. No, komplikacija svakako ne može biti primjerice nepažnjom presječena krvna žila ili živac, nedovoljno obrađena rana i slično, što spada u red pogrešaka.

Narodni list