Prije 25 godina, 20. siječnja 1990. sovjetske snage upale su u Baku po naredbi Kremlja kako bi pokušale spasiti lokalnu komunističku vlast i ugušiti azerbajdžanski pokret za neovisnost, događaj koji je u toj zemlji postao poznat kao "crni siječanj".

Nekoliko se dana 26 tisuća vojnika Crvene Armije obračunavalo s prosvjednicima, pucajući u gomilu. Najkrvaviji dan bio je 20. siječnja kad je ubijeno 137 ljudi, a oko 800 ih je ranjeno.

Moskva je poslije proglasila izvanredno stanje koje je trajalo više od godinu dana. Tisuće pristaša azerbajdžanske neovisnosti našle su se u zatvorima.

Bio je to jedan od rijetkih slučajeva tijekom reformatorskog doba glasnosti i perestrojke da je SSSR koristio oružanu silu protiv mirnih prosvjednika.

Iako je na snazi bilo izvanredno stanje, otprilike milijun ljudi nazočilo je 22. siječnja pogrebu civilnih žrtava koje su proglašene mučenicima i pokopane u parku koji od tada nosi naziv Aleja mučenika.

Svakog 20. siječnja u zoru deseci tisuća ljudi im na tom mjestu odaju počast, a na ceremoniju dolaze i šefovi susjednih država i diplomatski zbor. Gradski promet zastane, a brodovi u luci oglase se sirenama.

Iza sovjetskog upada u Baku operativno je stajao posljednji maršal SSSR-a i tadašnji ministar obrane Dmitrij Jazov koji je priznao da su sovjetske snage ušle u Baku kako bi ugušile nacionalni pokret.

Drugi sovjetski dužnosnici, među kojima i Mihail Gorbačov, govorili su kako je to učinjeno kako bi se zaustavila prijetnja islamskog fundamentalizma. Treći su, pak, invaziju opravdavali rastom napetosti između Armenije i Azerbajdžana oko Nagorno Karabaha.

Invazija nije imala ishod kakvom se Crvena Armija nadala. Upad u Baku uništio je posljednju nadu da se SSSR nekako može reformirati i sačuvati, a dvadeset mjeseci poslije Azerbajdžan je proglasio neovisnost.

Stotine tisuća ljudi tom su prigodom simbolično spalili svoje članske iskaznice sovjetske komunističke partije.