Ena Vrbek drži kako bi se mogao pronaći bolji način za pomoć ugroženom stanovništvu u Nepalu od prikupljanja novca

Ena Vrbek, poznata hrvatska alpinistkinja, jedna je od tek četiri Hrvatice koje su se ikad popele na najviši svjetski vrh Mount Everest, ali i živi svjedok tragedije koja je 25. travnja pogodila Nepal, javlja Slobodna Dalmacija

U razornom je potresu poginulo više od sedam tisuća ljudi, dok se broj ozlijeđenih također broji u tisućama. Precizan broj gotovo je nemoguće utvrditi zbog serije potresa. Uostalom, u Nepalu je treslo i jučer! Nekoliko desetaka ljudi smrtno je stradalo u potresu magnitude između 7,1 i 7,4 po Richteru, s epicentrom udaljenim 82 kilometra od Katmandua.

Ena se u vrijeme razornog potresa nalazila na cesti koja vodi u dolinu Langtang između dvaju sela, Rimche i Dumche. Naša je alpinistkinja u Nepalu, naravno, bila radi planina, u koje je istinski zaljubljena.

- Sudjelovala sam sa suprugom Antoineom u ekspediciji koja se trebala odvijati na području Langtang. Željeli smo se popeti na himalajske vrhove Kimshung i Yubra. Nakon prvog udara, bili smo dva dana odsječeni od civilizacije i od ikakvih informacija. Znam jedino da su ljudi bili strahovito preplašeni, izgubili su sve u manje od dvije minute. Neki su izgubili cijelu obitelj, neki djecu... - priča Ena.

Budući da je obučena i za akcije spašavanja, jer je pripadnica Hrvatske gorske službe spašavanja, i sama je pritekla u pomoć.

Papirnate prepreke

- Pružila sam pomoć koliko sam mogla ljudima oko sebe. Nedostajalo je medicinskog materijala, što se pokazalo kao ograničavajući faktor. Kad sam se vratila u Katmandu, odmah sam se pokušala prijaviti u krizne stožere i UN... Budući da sam pripravnik za letača spasioca kod helikopterskog spašavanja u Hrvatskoj, HGSS mi je odmah izdao međunarodnu potvrdu, kako bih mogla pomoći talijanskom timu sa zahtjevnom evakuacijom na području Langtang. Budući da se nalet helikopterom nije u idućih nekoliko dana uspio organizirati, zbog birokratskih odnosa između Italije i Nepala, odlučila sam se sa svojim suprugom i Šerpom Tendijem uputiti u selo Nagarkot. Tamo smo stanovništvu koje nije imalo ni hrane ni vode ostavili višak hrane, malo vode i medicinske potrepštine koje smo imali kod sebe. Da budem iskrena, tim malim činom pažnje više smo pomogli svojoj savjesti nego tim ljudima - iskreno će Ena.

Epicentar se nalazi na području Gorkha...

- Turistički dijelovi Katmandua prvi će se oporaviti, dok su predgrađa i manja sela, posebice gradovi u planinama, potpuno sravnjeni sa zemljom - kaže naša sugovornica koja još nosi živi osjećaj snage potresa.

- Teško mi je riječima opisati kakav je osjećaj doživjeti potres te jačine na takvome mjestu. Istrčali smo iz automobila i pokušali smo pronaći zaklon. Problem je bio što smo se u trenutku prvog udara nalazili na maloj makadamskoj cesti, doslovno urezanoj u strmom planinskom lancu.

Bilo nas je strah da se cijela cesta ne odvali u provaliju jer su se dijelovi planine iznad nas počeli rušiti u dolinu. Zapravo smo se nalazili na velikom klizištu i bili smo u većoj opasnosti zbog odrona velikih blokova kamenja što su tutnjali samo nekoliko metara pokraj nas.

Srećom, bili smo još uvijek prenisko da bismo bili zahvaćeni u snježnu lavinu, ali iskreno ne znam što je gore, kada bih mogla birati između kamene ili snježne lavine - u jednom dahu priča Ena.

Emocije i dalje naviru

Kako su se vratili iz kaosa nakon tako razornog potresa?

- Bili smo smješteni u hotelu koji nije bio ostećen. Nismo imali struje, pa često nismo imali baterije na satelitskom i mobilnom telefonu. Stoga smo zamolili članove naših obitelji da nam srede papirologiju za letove - kaže naša sugovornica.

Slike razaranja su joj još pred očima...

- Katmandu je unazađen za barem 30 godina! Osobno sam vrlo emotivna kad je riječ o Nepalu... Roditelji su mi od malih nogu prenijeli ljubav prema planinama. Moj otac je i sam sudjelovao na jednoj od ekspedicija na Himalaji... Ovo je bio treći put kako sam se vratila na to čarobno mjesto gdje se rađaju, ali i ruše snovi.

Donacijama se gubi trag!

Ena Vrbek drži kako bi se mogao pronaći bolji način za pomoć ugroženom stanovništvu u Nepalu od prikupljanja novca.

- Mi u Hrvatskoj raspolažemo ljudima i iskustvom koje je dragocjeno. Smatram da donacija novca preko velikih udruga nije dovoljna jer se tom novcu često gubi trag na terenu, to sam mogla vidjeti i iz prve ruke. Ljudi u Nepalu također žive od turizma koji će sljedećih godina zasigurno patiti. Razgovarala sam s kolegama i sa Šerpama, i držim da je idealna opcija skupiti određenu svotu i s njom doputovati na lice mjesta, Kupiti svu potrebnu opremu u Nepalu, ne bi li se tako pomoglo i ekonomskom oporavku, te direktno dostaviti pomoć.

Ljudima koji su ostali bez krova nad glavom najbitnije je preživjeti monsunska razdoblja. Idealno bi bilo donirati novac timu koji bi se uputio na krizna područja ili se usmjerio na samo jedno selo, tako bi se više pomoglo nego što se do sada pomoglo iznosima koji su uplaćeni negdje, dok ljudi i dalje spavaju na cesti.