Naša sugrađanka Ozrenka Kamber, koja je posljednjih mjeseci proživljavala veliku obiteljsku dramu i u konačnici tragediju u kojoj je izgubila svog dragog oca, jučer je preko svog Facebook profila uputila Otvoreno pismo zadarskoj i hrvatskoj javnosti te institucijama u kojima traži odgovore na brojna pitanja ali prije svega želi zaštiti moguće buduće žrtve infekcije clostridium difficile u Općoj bolnici Zadar.

Otvoreno pismo uz dopuštenje autorice, prenosimo u cjelosti.

Otvoreno pismo

Ove riječi posvećujem uspomeni na mog tatu Marka koji je nedavnog proljetnog dana, najljepšeg mjeseca svibnja, ove godine, napustio ovaj Svijet jer je njegova Duša odlučila otići iz tijela izmučenog do smrti, zbog zakašnjele dijagnoze, zbog nemara sustava, zbog liječnika koji su zaboravili zašto su studirali medicinu i koji se s pacijentima bahato poigravaju smatrajući ih brojevima na bolničkim listima, zbog onih koji se prema starijim pacijentima ponašaju kao prema onima koje ne treba liječiti jer će i onako ubrzo umrijeti, zbog nehumanosti onih koji u trenutku kada ne znaju dijagnozu umjesto iskrenog „ Ne znam." izreknu rečenicu: „Pa znate, to je od starosti.", zbog bolničkog osoblja i liječnika koji ne slušaju opisane simptome već u povijest bolesti upisuju svoju interpretaciju izrečenog, zbog bolničkih ravnatelja koji smanjuju broj osoblja, lijekova i potrepština kako bi uštedjeli i time štete zdravlju onih koji svaki mjesec iz svojih plaćica izdvajaju poprilične svote novca za njihove plaće, za svoje liječenje, za lijekove, za potrebne pretrage, zbog liječničkog neznanja, nebrige i nehumanosti, zbog činjenice da su bolnice i ambulante sve manje mjesta gdje se ljude liječi, a sve više mjesta na kojima se umire.

I zato, dragi Svijete, želim vam ispričati, želim s vama podijeliti osobnu priču. Možemo moje riječi nazvati otvorenim pismom, možemo i svakodnevnom jadikovkom. Kako god, pročitajte ga i podijelite, molim vas. Pročitajte ga i podijelite jer možda tim činom uspijete spasiti barem jedan ljudski život.

Ovo nije priča o mom tati, dragoj mudroj Duši koja je otišla na nebeske poljane. Ovo je priča o ubojici i nemaru. Ime ubojice je clostridium difficile. To vam je mala sićušna bakterija koja aktivno prebiva na adresi nemara ....zadarske Opće bolnice, možda i na nekim drugim, meni trenutno nepoznatim bolničkim i inim adresama.

Ovo je priča o svim Dušama svih žena, muževa, očeva, majki, djece, braće , sestara, baka, djedova, rođaka i prijatelja , svih srcu bliskih Bića koja su preminula od posljedica bolničke infekcije bakterijom clostridium difficile ili bilo kojom drugom, bilo u zadarskoj općoj bolnici ili bilo kojoj drugoj, ma gdje se nalazila.

Znam, rekli su vam da smrt vaših bliskih i dragih nije zbog bakterije. Znam, rekli su vam da im je imunitet bio loš. Znam napisali su vam u njihovim zadnjim otpusnim pismima da su umrli od srčanog aresta, od upale pluća i drugih poznatih i manje poznatih bolesti.

Ali nisu vam rekli da ih zbog bolničke infekcije clostridium difficile, koja često hara raznim bolničkim odjelima, nisu mogli uobičajeno liječiti jer za razne druge bakterijske upale moraju primjenjivati antibiotike širokog spektra koji omogućuju bujanje clostridium difficile pa su se tako vaša draga Bića našla u začaranom krugu.

Clostridium difficile koja izaziva 10, 12 pa i više proljevastih vodenih sluzavih stolica iscrpi tijelo do kraja, pacijent zbog oslabljenog imuniteta i iscrpljenosti „pokupi" neku drugu bakterijsku upalu, dobije antibiotik širokog spektra za tu novu upalu, a on opet omogućuje još žešće bujanje clostridium difficile.

A znate zašto? Najčešće zbog bolničke bahatosti i nemara, zbog nedovoljnih preventivnih higijenskih mjera, zbog bolničkog sustava koji ne zatvara odjele na kojima je infekcija aktivna, najčešće jer infektolozi ne smještaju oboljele na infektologiju već ih ostavljaju u sobama na drugim odjelima. Istražite, molim vas, koliko je ljudi umrlo od posljedica infekcije clostridium difficile u proteklih 6 mjeseci samo u zadarskoj bolnici i ne dozvolite da vas uvjere da su umrli jer im je imunitet bio loš, jer su bili stari i kronično bolesni.

Nije istina, umrli su jer se takvim bolničkim infekcijama ne pridaje adekvatna pozornost.Umrli su jer su iako našem srcu predragi ,većini liječnika i bolničkog osoblja samo su broj. Za njih su bili samo još netko kome je srce prestalo kucati u nekom trenutku. Za nas su Bića koja smo voljeli, Bića kojih se sjećamo s ljubavlju, Bića zbog čijeg odlaska s ovoga Svijeta hodamo bez punine radosti u pogledu i bez osmijeha na usnama.

I ne pomišljajte da se to događa samo povremeno i samo nekom drugom. Nije istina, događa se prečesto, događa se nama.
Proteklih mi je dana mnoštvo ljudi izražavalo sućut, duboku iskrenu, čak i oni koji nisu poznavali mog tatu, čak i oni koji su posve površno poznavali mene. Znate li otkud im tolika sućut?

Skoro polovica njih izgubili su vrlo blisku osobu zbog medicinskog nemara i zbog bolničke infekcije nekom od superotpornih bakterija. I zamislite kojeg li apsurda, ta sićušna bakterija ubojite moći nije neuništiva. Večina naših liječnika niti ne zna da se njezine spore zadržavaju na zaraženim površinama u vanjskim uvjetima često i više mjeseci, da se vrlo lako prenose, ali da se uspješno uklanjaju običnim klorom.

Većina naših liječnika ne mari i ne prati svjetska istraživanja koja pokazuju da se na vrijeme dijagnosticirana bakterija može uništiti kombinacijom prvog lijeka izbora medazolom u kombinaciji s probiotičkim sojem Saccharomyces boulardii. Većina naših liječnika ne zna i ne mari da postoje ljudi koji su izliječili infekciju clostridium difficile, uljem divljeg origana, koloidnim srebrom, probiotikom soja Saccharomyces boulardii, čajem od lista oraha, čajem od kurkume i đumbira. Većina naših liječnika.

Zbog čijeg su nemara oboljeli naši bližnji, niti ne zna da se osoba vrlo lako zarazi bakterijom ako s njom dođe u kontakt, a da pri tom istovremeno koristi antibiotike širokog spektra. Većina naših liječnika olako ordinira antibiotike i pri tom niti ne spominju da uz njih trebamo piti probiotike.

Dragi moji, umorna sam od nemara većine naših liječnika. Dragi moji, tužna sam zbog posljedica liječničkih nemara. Dragi moji, tužna sam i zbog svih vas koji sliježete ramenima i kažete: „Što se tu može? Koja korist ako o tome pričamo i pišemo? Koja korist ako prijavljujemo liječnički nemar? Ne može se tu ništa."

Kako znate da nema koristi? Kako znate da se ne može ništa? Kako znate ako prigovarate samo sebi u bradu i pred svojim prijateljima na kavi? Kako znate ako ništa niste pokušali učiniti da spriječite nepotrebno umiranje?

Moram izreći istinu. Istina, izrečeno neće vratiti ni mog tatu, ni Bića koja ste voljeli, ali će možda moje iskustvo pomoći nekome drugome u borbi protiv bolničkih infekcija superotpornim bakterijama, kako ih nazivaju. Možda će izrečeno udružiti ljude u prijavama bolničkih i liječnih nemara barem bijelom telefonu Ministarstva zdravlja.

A osim toga imam li ja kao ljudsko Biće moralno pravo učiniti takav propust da ne ukažem na činjenicu da se u nekoj bolnici, mjestu liječenja, umire zbog bolničke infekcije koja se skriva od javnosti?!
Pitate se zašto sam čekala, zašto nisam odmah reagirala? Reći ću vam. Nemam medicinsko obrazovanje.

Tatina dijagnoza je stigla prekasno. Liječnici me nisu upozorili na posljedice koje bakterija izaziva. Nisam znala ništa o bakteriji clostridium difficile niti o mogućim komplikacijama i smrtnom ishodu. Nisu mi rekli niti de se prenosi.

Nisam znala ni mogla zaštititi ni sebe niti članove svoje obiltelji, niti prijatelje, niti dragu tatinu njegovateljicu koja se, dok ovo pišem, također bori s clostridium difficile. Nisam imala priliku istražiti mogućnosti liječenja niti posljedice infekcije bakterijom clostridium difficile. Sve se odvijalo munjevitom brzinom.

Dva dana nakon dijagnoze i pozitivnog nalaza na clostridium difficile tata je dobio hipoglikemiju i smješten je na endokrinološki odjel. Tek tada sam sama po internetu počela istraživati što je to clostridium difficile, kako se prenosi, kako se uništava, kako se liječi. Pročitala sam stranice i stranice stručnih tekstova, istraživanja, ali i foruma i osobnih iskustava oboljelih koji su preživjeli.

Saznanja koja sam dobila stigla su prekasno. Dan nakon tatine smrti obavijestila sam ravnateljstvo bolnice o mojim saznanjima vezanim za bolničku infekciju clostridium difficile na odjelu pulmologije, a kasnije i na gastro odjelu, obavijestila sam ih i o saznanjima da je u kratko vrijeme od posljedica te infekcije umrlo više ljudi, obavijestila sam ih i o svim propustima liječnika koje ovdje ne želim nabrajati, a iskreno se nadam i želim vjerovati da će ih inspekcija Ministarstva zdravlja istražiti, jer sam danas i njih putem bijelog telefona 0800 7999 obavijestila o infekciji u zadarskoj bolnici, upozoriši ih da ću podići tužbu zbog smrti mog tate prouzročene nemarom, ukoliko ne poduzmu sve što je u njihovoj moći da zaustave infekciju.

I baš kao što sam dan nakon tatine smrti rekla tajnici sanacijske ravnateljice ukoliko čujem da je u zadarskoj bolnici iti jedan pacijent umro od posljedica infekcije bakterijom clostridium difficle tužit ću ih. Ne zbog osvete i ogorčenja, ne zbog nadmudrivanja, bahatosti i ego pricipa već zbog želje da se više nikom ne dogodi priča moje obitelji, da nitko više ne izgubi voljenu osobu na ovaj način zbog bolničkog i liječničkog nemra.

Kao što rekoh, neobičnog toplog osunčanog proljetnog dana 05.05.2015. godine, u zadarskoj bolnici od posljedica bolničke infekcije clostridium difficile preminuo je moj tata, na mjestu na kojem nije želio umrijeti, bez prisustva ljudi koje je volio, u izoliranoj sobi u koju je bolničko osoblje ulazilo sa zaštitnm odjelom, maskom i zaštitnim rukavicama, na čijim je vratima bilo napisano: "Zabranjen ulaz i posjete."

Zbog izolacije mu nisam mogla ispuniti zadnju želju da mu dovedem ženu koju je od svoje 17 -te godine beskrajno volio, moju staričicu majku, da je još jednom vidi, niti da ga odvedem da umre doma okružen toplinom i ljubavlju nas koji ga volimo.

Da, u pravu ste kada pomišljate da je bio stari čovjek koji je, kako mi je zadnjih dana u bolnici i sam rekao, proživio dugih 78 godina na ovoj Zemlji. No, mi koji smo ga imali čast poznavati i voljeti ne brojimo više njegove godine nego uspomene, one doživljene, a istovremeno pokušavajući proniknuti u broj uspomena, onih otetih liječničkim nemarom.

I da ne pomislite da su svi liječnici nemarni i nehumani želim reći:
Hvala doktorici Vučak s odjela endokrinologije koja se lavovski borila za život mog tate iako ni njega ni moju obitelj nikada prije nije susrela.

Hvala joj na svakom liječničkom djelu, na profesionalnosti, otvorenosti, susretljivosti i na svakoj ljudskoj toploj riječi. Hvala i svim sestrama koje su pokušale mom tati ublažiti bol, tugu, jad i čemer zadnjih dana, a posebno mladoj sestri neznanog mi imena koja ga je hranila njegovim zadnjim ručkom.

Hvala svima vama koji ste mojoj obitelji i meni pružili podršku na bilo koji način u proteklom vremenu. Pokazali ste nam da postoji mnoštvo sućuti i topline u ljudskim srcima.

I na kraju... hvala ti tata što si postojao. Ponosim se što sam tvoje dijete ma koliko godina imala. Hvala ti na blagoslovu života s tobom, na mnoštvu uspomena koje izmame sjetni trag osmijeha na mom licu. Hvala ti na onome što ja jesam.

Hvala vama koji ste imali dovoljno strpljenja da pročitate ovo mnoštvo riječi i vama koji imate dovoljno hrabrosti da podijelite neku svoju priču.

Molim sve vas čija su voljena Bića bila ili još uvijek jesu inficirana bolničkim infekcijama da mi se javite na mail: ozrenkak@gmail.com.

Ozrenka Kamber