Pronaći posao u Hrvatskoj za mnoge je ogroman izazov, gotovo nemoguća misija ako je još riječ o beskućnicima. Kako žive, s kojim su problemima suočeni i kako im društvo može i treba pomoći?

Na ta pitanja odgovara prvo sveobuhvatno istraživanje o beskućništvu u Hrvatskoj, dio projekta ReStart, koje su proveli stručnjaci za socijalni rad Pravnog fakulteta u Zagrebu uz potporu resornog gradskog ureda.
U knjizi intervjua ‘Socijalna slika podrške beskućnicima‘ što će krajem mjeseca biti predstavljena u Zagrebu sabrano je 266 sudbina osoba iz 11 gradova koji su pristali podijeliti svoju priču. Većina su muškarci u 50-ima, srednje stručne spreme, samci ili razvedeni s uglavnom dvoje djece.

Do dolaska u neko od 14 prenoćišta i prihvatilišta u Hrvatskoj radili su, zarađivali i živjeli poput većine ostalih, kaže docentica Olja Družić Ljubotina.

‘‘Ljudi često misle da su beskućnici boemi, ljudi koji su psihički bolesni. Međutim, najveći broj njih su postali beskućnici, nisu ni sanjali o tome, zbog toga što su izgubili posao, jer su dugo nezaposleni. Neki su rekli da je razlog što nemaju dovoljnu podršku od društva kad su se našli u tim nepovoljnim situacijama - različiti financijski problemi, ovrhe. Često puta to ide u kombinaciji s obiteljskim problemima, s razvodom braka, ponekad u kombinaciji s narušenim zdravljem, psihičkim i fizičkim‘‘.

Na prvi pogled dvjestotinjak beskućnika u zemlji od 4 i pol milijuna možda se ne čini osobito velik broj. No tu je i potpuno nevidljiva zona.

‘‘Osim ljudi koji su smješteni u prenoćištima i prihvatilištima, sudjelovali su i oni koji nisu toliko vidljivi u društvu. To je ta tamna brojka beskućnika koji žive u ruševinama, nekim napuštenim objektima, skladištima, tavanskim stanovima, podrumima...Do njih nije bilo lako doći, ali smo uspjeli okupiti određeni broj da doznamo i njihovu stranu priče‘‘.

Iako na društvenom dnu, beskućnici kao i mnogi prijavljeni na burzi rada gotovo nikada nisu dobili ponudu za posao. Uz manjak poslova u gradovima, gdje većinom žive, problem je i stigmatizacija od strane poslodavca koji ih ne žele zaposliti. Svi dijele iste probleme. Nemaju obiteljske, kao ni sustavne, koordinirane podrške iako pomaci postoje, ističe doc. Družić Ljubotina.

‘‘Oni, naravno, najviše rangiraju problem novca za osnovne životne potrebe. Međutim, jako visoko ističu i probleme koji se odnose na odnos okoline prema njima. Jako se provlačila ta priča osjećaja nevidljivosti, izoliranosti, stigmatiziranosti, narušenog dostojanstva, da ih nitko ne primjećuje kao ljude. Ili problem što obitelj ne želi s njima komunicirati‘‘.

Istraživanje daje niz preporuka i rješenja. Prvenstveno razvijanje stambenih zajednica kao model podrške pri izlasku iz prihvatilišta i statusa beskućnika, dodatno osposobljavanje za tržište rada, poticanje razvoja socijalnog poduzetništva, osigurati svima dostupnu besplatnu zdravstvenu zaštitu. I naravno osvijestiti da su slika društva i zaslužuju bolje.

‘‘Imaju osjećaj da su zaista ljudi drugog reda. A živjeli su donedavno, nisu sanjali da će im se to dogoditi. Međutim zbog spleta različitih okolnosti se dogodilo. I zapravo je izuzetno važno senzibilizirati javnost. Ali ne na ovoj deklarativnoj razini, nego doista da se nešto počne zapravo i činiti za ovu ranjivu skupinu koja je stvarno marginalizirana, nevidljiva i neprepoznata u Hrvatskoj‘‘.