Iz Udruge za osobe s invaliditetom "Bubamara" iz Vinkovaca primili smo priopćenje za javnost koje prenosimo u intergralnom obliku.

Natječaj za osiguravanje usluge osobne asistencije osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta financiran iz sredstava ESF-a biti će raspisan u posljednjem kvartalu 2016. godine kako je najavljeno iz MSPM-a kao provedbenoga tijela razine I.

Natječaj se najavljuje od početka 2016. godine svakoga mjeseca, a previđen mu je konačni rok za objavu bio mjesec lipanj prema okvirnome godišnjem kalendaru objave natječaja. Kalendar je toliko uokviren da se čini kako će okvirno obuhvatiti i slijedeću kalendarsku godinu.

Okvirno, to znači kako će oko 500 osoba s najtežim stupnjem i vrstom invaliditeta ostati bez osobnoga asistenta kao jedinstvenoga oblika podrške na nekoliko mjeseci, 3 do 4 mjeseca prema riječima predstavnika MSPM-a. Vrijeme leti kada ste zdravi, samostalni, poslovno sposobni i zaposleni žitelji RH. Koliko sporije teče kada ste prepušteni sami sebi, a same sebe ne možete dovesti niti do kupaone, nije u sferi interesa užurbane države koja već godinu dana koketira imenima ministara i premještanjem istih iz fotelje u fotelju.

Do fotelje, one u vlastitome dnevnome boravku, ne može dosegnuti nitko od osoba kojima je osobna asistencija ruka i noga, koji su se bez ruke i noge ipak zaokružujući neka „nova" imena i prezimena nadali kako će nešto krenuti nabolje.

I ponovno su rangirani kao posljednja i suvišna briga punoljetne države, članice EU. Država je to čija sustavna rješenja traju koliko i predizborne kampanje, a podrška najugroženijima se planira okvirno, onako bez drame jer je drama uvijek u tuđoj kući.

Loptica je, kako možete pretpostaviti odletjela iz MSPM-a prema provedbenome tijelu druge razine odnosno prema HZZ-u koje nadgleda implementaciju projekta, te je nadzirući provedbu okasnilo u svome radu za već poznatih 3-4 mjeseca. Budući su njihovi zaposlenici zatrpani projektima, te budući na hrvatskome tržištu rada nema nezaposlenih osoba, stanje je dakle alarmantno.

Unatoč potrebi u svrhu održivosti udruga koje skrbe o osobama s invaliditetom da još jedanput očijukamo s političkom elitom, savjest nam nalaže da kao predstavnici osoba s invaliditetom iznesemo samo činjenice i zauzmemo jedinstven i odgovoran  stav. Upravo to i jeste svrha našega postojanja. I ništa drugo, i nitko drugi.

Hoćemo li i dalje zdravstvene i socijalne usluge financirati međusobnom solidarnošću građana, uzimajući 50 ili 100 kn svakome tko raspolaže vlastitom savjesti? Jer na Vašu ne možemo više apelirati?