Porast nasilja pokazuje da smo podbacili mi odrasli, to je rezultat naše neodgovornosti, upozorava psihologinja Marina Trbus

Unatoč javnim kampanjama, pompoznim obećanjima, čak i uvođenjima nekih novih pedagoških (preodgojnih) mjera, podaci o nasilju u našim osnovnim i srednjim školama i dalje su porazni. Statistika Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za prošlu 2010./2011. školsku godinu pokazuje da se broj zabilježenih nasilnih slučajeva u školama ne smanjuje u odnosu na godinu prije, piše slobodnadalmacija.hr

Naprotiv, iako je možda riječ o statistički zanemarivoj razlici, ta pošast i dalje raste: u osnovnim i srednjim školama prošle je školske godine evidentirano 2355 nasilnih događaja, dok ih je godinu prije bilo 2333. Već viđeni “folklor” mladih nasilnika nije izostao ni lani. Tako u osnovnim školama i dalje prednjači nasilničko ponašanje, ukupno 395 slučajeva, no, zanimljivo, pri vrhu je i verbalno nasilje, ukupno 221 slučaj.

Tučnjavama, razbojstvima, krađama, prijetnjama, provalama i sličnim rabotama treba pridodati kako su među djecom osnovnoškolske dobi zabilježena dva samoubojstva, šest slučajeva seksualnih delikata, pet slučajeva zloporabe opojnih droga te četiri slučaja neovlaštenog posjedovanja vatrenog oružja ili drugih sredstava pogodnih za ozljeđivanje. Ukupno su u osnovnim školama evidentirane 174 tjelesne ozljede. Nadležne službe morale su intervenirati 994 puta, od čega samo policija 279 puta, zdravstvene službe 226 puta, a vatrogasci dva puta.

Zbog nasilja je iz osnovnih škola isključeno dvoje učenika, 11 ih je premješteno u drugu odgojno-obrazovnu ustanovu, a izrečeno je 288 ukora te 81 ukor pred isključenje. U srednjim školama, u kojima je inače upola manje učenika nego u osnovnima, broj slučajeva fizičkog i verbalnog nasilja je izjednačen, u obje stavke brojka iznosi 121. Svaku vlast trebao bi zabrinuti podatak da je otkriveno čak 96 slučajeva zloporabe opojnih droga u srednjim školama, iako je neslužbeno ta brojka puno veća.

Među srednjoškolcima je zabilježeno sedam slučajeva seksualnih delikata, četiri slučaja (samo)ubojstva te čak 89 slučajeva neovlaštenog posjedovanja sredstava pogodnih za ozljeđivanje. Mjerodavne službe izvan srednje škole intervenirale su 426 puta, od čega policija 171 put, zdravstvene službe 69 puta, a vatrogasci četiri puta. Nasilje je stajalo isključenja čak 66 učenika, 13 ih je premješteno u drugu odgojno-obrazovnu ustanovu, 188 ih je zaradilo ukor pred isključenje, a 59 ukor.

Profesor fizike iz Zagreba Dalibor Perković kaže kako je hrvatski kuriozitet odnos pedagoga i inspekcija prema učenicima i nastavnicima. - Iz druge ruke znam neke primjere. Tako je učenik nazvao školu i rekao da je podmetnuta bomba. Naravno, nastava je prekinuta, svi su izvučeni van dok policija nije obavila svoj posao. Bomba nije pronađena, ali učenik jest, nakon čega je slijedilo njegovo isključenje iz škole.

Na kraju je inspektor poništio rješenje rekavši da je to bio “djetetov krik upomoć”. Drugi primjer je učenik koji je zapalio školski ormar pod satom. Nije mu se dogodilo apsolutno ništa iako je ravnatelj neprestano ponavljao kako se “vodi postupak”. Čini mi se da je općeniti problem našeg društva da nasilnici dobivaju više razumijevanja od žrtava. Pedagog ili psiholog će se koncentrirati na jednog problematičnog učenika od kojega se “ne smije odustati”, kojega treba “integrirati u zajednicu”. Međutim, što je s ostalih trideset učenika koji će, zbog toga što ovaj jedan uporno destruira nastavni proces, biti zakinuti za dio obrazovanja?

Pomoglo bi zapošljavanje dodatnog osoblja u školama. Tako je, od problematičnog djeteta ne smije se odustati, ali onda neka s njim rade oni koji su stručni, a ne utrpati ga u ruke nastavniku koji već sada jedva žonglira s još ostalih 30 učenika u razredu, kaže Dalibor Perković. Mišljenja ljudi iz sustava o tome kako iskorijeniti ovaj gorući problem su raznolika. - Porast nasilja pokazuje da smo podbacili mi odrasli, to je rezultat naše neodgovornosti. Nismo naučili, a to vidimo, primjerice, i po našem Saboru, komunicirati s drugima a da ne ulazimo u konflikte. Tako ni djeci nismo usadili vještinu kako miroljubivo rješavati sporove – upozorava psihologinja Marina Trbus iz zagrebačke udruge roditelja “Korak po korak” i voditeljica CAP programa prevencije zlostavljanja djece.

Upravo zbog poraznih podataka o nasilju među djecom te činjenice da na tom polju godinama stagniramo, ta će udruga u suradnji s UNICEF-om, udrugom CESI te Agencijom za odgoj i obrazovanje, u lipnju održati konferenciju te dogovoriti smjernice kako preventivne programe implementirati u škole. Programi trebaju dati rezultate najkasnije za tri godine. - Potreban je sustavan pristup prevenciji nasilja. Programi se mogu provoditi kako kroz najavljeni zdravstveni, tako i građanski odgoj. Cilj nam je u djece razvijati socijalne vještine, dakle komunikaciju bez ulaženja u konflikte – najavljuje Marina Trbus.

SD/eZd