Činjenica da su posmrtne ostatke Antonije Bilić i Anđele Bešlić, koja je ubijena 2002, pronašli slučajni prolaznici - unatoč opsežnim policijskim potragama i velikom interesu javnosti - potiče sumnju u sposobnost policije da riješi ovakve slučajeve

Sličnost u ta dva slučaja također je ogroman angažman obitelji žrtava koje su 'stiskale' policijske istražitelje, a obitelj Anđele Bešlić čak je angažirala i privatne istražitelje.

Obitelj Anđele Bešlić iz Sinja, koja je u noći između 2. i 3. ožujka 2002. godine nestala vraćajući se kući s koncerta u Domu mladih, umalo je morala pisati molbu policiji da pokrene potragu za nestalom djevojkom. Jednako kao i u slučaju Antonije Bilić, policija je pretražila lokalitet (Vidovo na rubu naselja Suhač) na kojemu je mjesec dana kasnije slučajni prolaznik, šećući se sa svojim psom, otkrio Anđeline posmrtne ostatke, piše Slobodna Dalmacija.

Nestanci Anđele Bešlić i Antonije Bilić senzibilizirali su javnost zahvaljujući interesu medija, napravili društveni pritisak na odgovorne i, u slučaju Bešlić više nego sigurno, doveli do otkrića monstruoznih ubojica.

U oba slučaja policija je izvještavala javnost da je učinila sve što je bilo u njezinoj moći, ali u potragama koje je organizirala i provodila nisu pronađeni posmrtni ostaci ni Anđele Bešlić ni Antonije Bilić, nego su ih pronašli slučajni nalaznici.

Šesnaestogodišnja Anđela Bešlić i godinu starija Antonija Bilić slučajne su žrtve zločinaca koji žive među nama. Ubojica Anđele Bešlić Ivan Bulj bio je ugledni građanin Sinja, politički angažiran, kadar na položaju direktora lokalnog radija u vlasništvu gradova i općina cetinskoga kraja. Bulj je dočekao Anđelu na dionici državne ceste D-1, nadomak njezine obiteljske kuće, nasilno je uvukao u vozilo i poslije zlostavljanja ubio te njezino tijelo sakrio u obližnjem šumarku.

Monstrum Dragan Paravinja 7. lipnja prošle godine zaustavio je svoj kamion na mostu preko rijeke Čikole da bi u njega ušla Antonija Bilić koja je autostopirala da bi stigla do škole. Od tada joj se izgubio svaki trag. Umjesto Antonije, na mostu preko Čikole, ili bilo gdje na putu kojim je prolazio Paravinja, mogla je biti bilo koja druga žena.

Kada je Ivan Bešlić 3. ožujka 2002. godine došao u Policijsku postaju Sinj prijaviti nestanak svoje kćerke, veću skupinu zaposlenika zatekao je na radnoj akciji uređivanja okoliša postaje. Na zahtjev da pokrenu potragu za njegovom nestalom kćerkom, nazočni pomoćnik zapovjednika, vođa radne akcije, odbio ga je uz obrazloženje da moraju proći najmanje 24 sata.

Kada je Milka Bilić 8. lipnja, dan poslije Antonijina nestanka, policiji prijavila nestanak kćerke i dala ime očevica Antonijina ulaska u kamion na Čikolskome mostu, policiji je trebalo punih 13 dana da identificira Paravinjin tegljač.

Ne dvojeći da su u oba slučaja u policiji željeli pronaći nestale djevojke i zločince koji su ih ubili, previše je elemenata u oba slučaja koji govore da je policija poslove u kojima se trebala pokazati i potvrditi kao skup vrhunskih profesionalaca odrađivala aljkavo, s previše površnosti, uz istodobno uvjeravanje javnosti da se više nije moglo.

Upravo zbog izostanka policijskih rezultata u oba slučaja obitelji nestalih djevojaka provodile su i privatnu istragu. Sestre Antonije Bilić javno su optužile policiju za muljanje, a njihove tvrdnje da su dali lažne podatke o vremenu lociranja posljednjeg signala Antonijina mobitela policija nikada nije demantirala.

Anđelin otac Ivan angažirao je trojicu prijatelja s policijskim iskustvom i uza sve mine koje su im postavljane, uključujući provalu u sobu i postavljanje prislušnih uređaja inspektoru iz Zagreba koji je znao koliko je Bešlićeva istraga korisna, došao je do Ivana Bulja. Koji se, u uvjerenju da ga je Bešlić otkrio i da će ga iz osvete ubiti, došao prijaviti u Policijsku postaju Sinj.