Posljednjih mjeseci svjedoci smo sve jačih vapaja iz ribarskog sektora. Ribari ne uspijevaju uloviti srdelu, tj. ne uspijevaju je uloviti u količinama u kojima su je lovili zadnjih desetak godina.

 Protekle dvije godine su dale naznake da se s biomasom srdele "nešto događa“: Loše vremenske prilike koje su se bilježile u vrijeme jesenskih škureva, kad se najjače lovi, "sakrile“ su problem smanjene njene količine u moru. Ove godine sumnje su se potvrdile.

Krajem godine uobičajeno su sve hladnjače bile krcate ovom ribom i tvornice su tražile načine kako uskladištiti još koji vagon i omogučiti ribarima da love bez ograničenja. Ukoliko su vremenske prilike bile stabilne, duž Jadrana smo lovili i po 1.000 tona dnevno.

Zadnje dvije godine, kraj godine su hladnjače dočekale "na rezervi“. I u ovoj godini, srdele u hladnjačama ima na kapaljku. Količina koja se lovi je na granici da dugoročno zadovolji potrebe čak i domaćih tvornica konzervi, a uskoro slijedi razdoblje od gotovo pola godine, koje će obilovati lovostajima i lošim vremenskih prilikama, za Agroklub piše dr.sc. Neven Bosnić, privatni poduzetnik s dugogodišnjim iskustvom u projektiranju, savjetovanju i zastupanju u ribarstvu, prvenstveno preradi ribe.

Ono što je važno istaknuti da, već tri godine, vremenske prilike u jesenskom dijelu godine ribarima nikako ne idu na ruku i da je broj ribolovnih dana krajnje reduciran. Jesenskih bonaca i magli gotovo i nema. Kada se i može ići na more, vremenske prilike su takve da su ribari prisiljeni loviti tamo gdje vremenske prilike dopuštaju, a ne tamo gdje bi željeli tražiti i loviti ribu. Također, kad komentirate s ribarima, spomenut će da još i uspijevaju naći ribu, ali svi ističu da je zbog iznimne brojnosti predatora nisu u mogućnosti uloviti. Rezultat svega je da su vrlo veliki jesenski ulovi srdele postali rijetkost i da se ribari u luke često vraćaju praznih ili nedovoljno punih mreža.

Što se događa?

Srdela se, za razliku od inćuna, mrijesti u hladnom dijelu godine i zatopljenje mora joj "ne ide na ruku“. Po meni, ona se već duže bori s prebrzim porastom temperature Jadrana. Polako su se jata selila prema Sjevernom Jadranu u potrazi za hladnijim morem, a moguće i hranom (realan mi se čini trenutni poremećaj i u tom segmentu). Kako ide prema sjeveru i grupira se, postala je sve dostupnija predatorima i ribarima. Paralelno, čini mi se da su se promjene temperature mora i samog okoliša odrazile na njezin mrijest. Do sada smo bili povlašteni i Jadran kao najsjevernije more Mediterana bio je zadnje utočište vrsta koje traže hladnije more, ali i bježe od invazivnih vrsta.

Možemo pretpostaviti da smo vrlo visoke stabilne ulove male plave ribe imali i dijelom zbog prije navedenog. Ipak, promjene uvjeta okoliša su i u Jadranu počele uzimati danak. Probleme u biomasi srdele, po meni, potvrđuju i dalje vrlo stabilni i dobri ulovi inćuna. Primjerice kad se 80-tih godina prošlog stoljeća u Italiji (zapadna obala Jadrana) dogodio kolaps stocka inćuna, kod nas su uslijedili rekordni ulovi srdele. Pad biomase jedne vrste (srdela-inćun) u pravilu donosi rast biomase druge. Da se razumije što znači pojam kolaps stocka, istaknimo da je ukupan ulov inćuna u Jadranu u 1980. iznosio 57.328 tona, a u 1987. samo 3.375 tona – pad od 17 puta.

Da umirim čitatelje, u ondašnja vremena nisu postojale sveobuhvatne mjere zaštite ribljeg fonda koje već godinama provodimo i s kojima vjerujem da ovakav kolaps biomase nije ni približno moguć.

Znakovit pokazatelj je i povremena značajnija pojava srdele goleme. Po meni, njena povremena značajnija pojava nije nikako slučajna. Ona se mrijesti tijekom ljetnog razdoblja i očigledno da se radi o članu porodice Clupeida, gdje spada i srdela, koji za razliku od nje "nema problema“ sa zatopljenjem mora. 

Jadran postao hranilište tuna i dupina

Problem koji se paralelno događa je, za Jadran neodrživa, količina velike plave ribe i dupina u njemu. Po službenim podatcima, u zadnjih par mjeseci, broj dupina u Jadranu je revidiran s 8.000, na 10.000. Po medijima se mogu već pročitati i značajno veće brojke. Jedinka dupina, ovisno o autoru prosječno konzumira oko 10% svoje tjelesne mase ili prema drugim izvorima oko 12 kg morskih organizama dnevno. Po službeno iznesenim brojkama radi se o oko 55.000 tona potrebne hrane godišnje.

Osim dupina u Jadranu je i vrlo velika populacija velike plave ribe. Nisam uspio naći podatak kolika je njena biomasa, ali iz ukupnih godišnjih ulova, može se pretpostaviti da je njena biomasa značajno veća od biomase dupina. Dolazimo do podatka da velika plava riba i dupini, trenutačno, pojedu skoro polovicu biomase male plave ribe u Jadranu.

Primjerice, posljednjih godina je regulacijom ribolova (i vrlo lošim vremenskim prilikama u jesenskom dijelu godine, potpomognutim sa predatorima) značajno smanjen ukupan ulov male plave ribe. Na žalost godišnja konzumacije ribe od strane dupina i velike plave, raste brže od smanjenja ulova od strane ribara i neminovno je da se su sve gore navedene promjene zajedno ugrozile biomasu srdele. 

Naglasimo još jedan problem vezan uz veliku plavu ribu, koji ribari ističu kao glavni. Od iznimne količine, ribolov plivaricom im je maksimalno otežan. Kada plivaričari i nađu ribu, velika plava im ne dopušta da je "zadrže“ i često se kući vraćaju bez da uopće "tope“ mrežu. Ili, da u najbolju ruku, ulove tek dio ribe koji su uspjeli zadržati pod brodom. O štetama na alatima prouzročenim predatorima, mislim da svaki ribar može napisati svoj članak.

Period sunčevog zračenja također utječe na ulov male plave ribe. Još 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća, veći broj stranih i domaćih znastvenika je izučavao utjecaj četiri perioda/ciklusa sunčevog zračenje. Nekolicina znanstvenika, na većem broju lovišta, je primijetila vrlo pravilan odnos između sume ciklusa sunčevog zračenja i ulova male plave ribe. S tim da ulov "kasni“ u odnosu na cikluse sunca 2-3 godine, koliko je cca. potrebno od jakog mrijesta do masovne pojavnosti male plave ribe (ili obrnuto).

Trenutačno izlazimo iz perioda sunčevog minimuma koji je bio prije 3-4 godine, što se poklapa s današnjom situacijom u ulovu. Da nema klimatskih promjena i nesrazmjera broja predatora i male plave ribe, redovite sunčeve cikluse bih stavio kao prvi razlog pada ulova srdele. 

Što učiniti?

Osobno vjerujem da ćemo sljedeće dvije-tri godine bilježiti loše ulove srdele, s vrlo stabilnim ulovima inćuna. Kako se inćun pretežno drži zapadne, a srdela istočne (naše) obale Jadrana, za nas ovo nije najpovoljniji scenarij, piše dr. Bosnić za Agroklub.

Da bi se populacija brže oporavila morali bi "udariti“ po inćunima i smanjiti njegovu biomasu da otvorimo put srdeli za njen brži oporavak. Skrenimo pozornost da su inćun i srdela u Jadranu u utakmici i bore se za stanište i hranu. U određenim stadijima života možemo ih okarakterizirati i kao međusobnim predatorima. Jasno, paralelno moramo pažljivo dozirati ulov srdele do njenog oporavka.

Problem predstavlja iznimna količina srdelinih i inćunovih predatora u moru, velike plave ribe i dupina. Kako smo rekli, pad biomase srdele, dovodi do jakog rasta biomase inćuna, ali u Jadranu imamo predatora kojem treba barem 120.000 tona hrane godišnje (vlastita procjena). Ako nema srdele, upitno je može li inćun, koji usput rečeno ima upola manje masnoće od srdele i znatno nižu kaloričnu/energetsku vrijednost, doživjeti jaki rast biomase s ovom količinom predatora u moru. 

Mala plava riba je kroz povijest više puta pokazala da nije lako razumjeti ili predvidjeti njene biološke cikluse. U ovom momentu, najrealnije mi se čini da se kroz intenzivan rad vijeća, ide na mjere upravljanja koje će se prilagođavati trenutačnoj situaciji u moru. 

Ipak, bojim se da će trebati barem 2-3 godine da se trenutačni trend u biomasi i ulovu srdele počne mijenjati.

Dr.sc. Neven Bosnić