Puno toga smo čuli o efektima poreza na nekretnine, dok istovremeno najvećim dijelom „ispod radara“ prolazi najava izmjena poreza na dohodak.

Porez na dohodak je inače u RH određen samo dvjema stopama, što ga po definiciji svrstava među izuzetno regresivne, a to znači da proporcionalno teže pogađa osobe slabijeg imovinskog stanja. Još manje je progresivan glavni fiskalni namet – porez na dodanu vrijednost.

Što je flat tax?

Kokretno, prag između niže i više stope bit će opet podignut, ovaj put s 4200 na 5000 eura mjesečne plaće. To ujedno znači da će višu stopu plaćati još manje zaposlenih nego dosad, pa se porez na dohodak može ubuduće promatrati i kao „flat tax“, tj. onaj s jedinstvenom stopom. Po takvom tretmanu poreza, Hrvatska se ionako već svrstavala u sami vrh EU-a po antisocijalnoj orijentaciji.

No sama Vlada RH ovime izlazi ususret Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) koja godinama prigovara zbog navodnih teških fiskalnih opterećenja na rad, odnosno proizvodnju. Vlada nikad nije komentirala tu neistinu, kako piše DW.

Plaće prate produktivnost

Povrh svega, poslodavci su za argument pri zahtijevanju nižeg poreznog opterećenja dohotka, osobito onih u višim platnim razredima, uvijek isticali da će tako na hrvatskom tržištu lakše zadržati visokokvalificirani kadar. Na stotine tisuća srednje i nižekvalificiranih radnika koji su napustili RH nakon ulaska u EU prije 11 godina, nisu se osvrtali.

„Nisu, zato što ta radna mjesta održavaju uvozom jeftine strane radne snage. A ova sada izmjena definitivno nije dobro rješenje“, rekao je Luka Brkić, politički ekonomist sa zagrebačkog Sveučilišta Libertas, ukazujući na pravilo da se plaće realno mogu povećati samo većom produktivnošću, ne rezovima.

„Čarolije fiskalne politike nisu izlaz“, dodao je Brkić, „a veliki broj ljudi već je izvan poreznih škara, mada izmjena ima određeni smisao zbog napuhivanja prihoda u inflaciji. Faktični takav flat tax ima smisla ako vam je politika otvoreno regresivna. No ako proklamirate društvenu vrijednost po kojoj bogatiji plaćaju relativno, ne samo apsolutno više od onih koji zarađuju manje, onda se nemojmo zavaravati.

To se inače naziva okomita pravednost, a ono je horizontalna. Svejedno, moramo uzeti u obzir cjelovitu poreznu politiku, kad govorimo u tim terminima, jer se gleda zbrojeno opterećenje, i zato je istina to kada ističete PDV kao najglomazniji.“

Antiprogresivnost poreznog sustava

„Ipak, trebalo bi povesti računa o kategorijama koje tu nedostaju – o porezima na imovinu, rentu, nasljedstvo, itd. Postoje razni oblici bogatstva, kod nas uredno zaobiđeni. Bilo je neke blage progresije u određenim segmentima, npr. porezu na dohodak, a ovim je praktično dokinuta. Kod novog poreza na nekretnine, pak, toga nema jer se neće ravnati po vrijednosti objekta, recimo, nego po kvadraturi. Predviđena je stanovita blaga diferencijacija, mada je suštinski to vrlo slabo“, mišljenja je Luka Brkić. A slično njemu rezonira Saša Drezgić, dekan Ekonomskog fakulteta u Rijeci, nekoć zamjenik ministra financija, inače stručnjak upravo za fiskalnu politiku.

„Naš porezni sustav već dugo smanjuje svoju progresivnost“, izjavio je Drezgić za DW, „s obzirom na to da je najveći dio izmjena vezan za smanjenje opterećenja porezom na dohodak.

No priča je nešto kompleksnija, te je potrebno sagledati cjelovit porezni sustav i širu sliku. Sustav nam se dominantno temelji na prihodima od poreza na potrošnju, tj. PDV-a i trošarina. Odnosno, na neizravnim u odnosu na izravne poreze: na dohodak, na imovinu, na dobit. S druge strane, iako porez na dohodak siromašniji građani više niti ne plaćaju, smanjuje se teret za one s većim dohotkom, također. Valja reći, međutim, da je progresivno djelovanje poreza na dohodak značajno ograničeno.”

Rastuća imovinska nejednakost

Ovaj profesor ekonomije to pojašnjava time što najbogatiji građani, vlasnici poduzeća, u pravilu ne plaćaju velik porez na dohodak jer su često prijavljeni na poduzetničku plaću ili relativno nisku plaću. Svoj prihod mahom ostvaruju temeljem povlačenja dobiti, a koja se oporezuje relativno niskim stopama. „Stoga je teret progresivnosti poreza na dohodak”, poentira Drezgić, „na jako malom broju građana: na tzv. srednjem sloju, primjerice doktorima, profesorima, menadžerima, inženjerima, itd. Stoga, veće stope oporezivanja dohotkom ne dovode do značajnije pravednosti u sustavu, i pitanje je imaju li svoju opravdanost.”

„Istodobno, imovina je podoporezovana, te se perpetuira velika nejednakost u imovini. Svi oni koji su naslijedili ili stekli imovinu, pogotovo u turizmu, kao i dio gospodarskih subjekata koji se bave najmom imovine, značajno su manje oporezovani od onih koji zarađuju dohodak od rada ili se bave radnointenzivnim gospodarskim djelatnostima“, naglasio je Saša Drezgić.

Zbog svega navedenog, on drži da je nužno razmotriti rebalans sustava u pravcu većeg oporezivanja imovine i dobiti, a manjeg opterećenja doprinosima te PDV-om. Jer, takav bi rebalans omogućio veću konkurentnost, uz unapređenje socijalne pravednosti pod djelovanjem poreznog sustava.