Studije koje kritiziraju zelene prakse kao klimatski štetne uspoređujući ih s konvencionalnima i prikazujući druge kao bolje, obično propuštaju osvijestiti i u istraživanje uvrstiti cijeli životni ciklus svih procesa uključenih u konvencionalne prakse, dok isto ne zaboravljaju sa zelenim praksama.

Otpori zelenoj tranziciji i klimatski pogodnoj ekonomiji češće su nesvjesni nego namjerni, iako ima i potonjih primjera. Najčešće se radi o otporima koji ističu da i prakse koje smatramo zelenima zapravo uopće nisu takve.

Neki od najpoznatijih primjera takvih slučajeva su brojni argumenti o tome kako je suvremena tehnologija jako štetna, jer počiva na štetnim procesima ekstrakcije rijetkih i plemenitih minerala i materijala, poput litija ili kobalta.

Neovisno o kojem se prigovoru zelenoj tehnologiji radi, čini se da je proces uvijek isti. Prilikom analiziranja štetnosti novih praksi koje ciljaju ka što održivijoj ekonomiji, kako bi se izračunala klimatska šteta takvih proizvoda, uvijek se u obzir uzima cijeli životni ciklus, od ekstrakcije i obrade materijala potrebnih za proizvodnju, pa do odlaganja proizvoda nakon što izgubi funkciju. Pritom se isto ne radi sa masovnim uhodanim praksama tipične industrije i poljoprivrede.

Više stakleničkih plinova

Primjerice, časopis Nature Cities objavio je u aktualnom broju članak čiji autori tvrde da urbana poljoprivreda proizvodi šest puta više emisija stakleničkih plinova od konvencionalne. To može biti točno, ako uzmemo u obzir da se ovdje računa cijena dasaka i paleta korištenih, na primjer, za izradu visokih vrtnih gredica, ili kutija za kompostiranje. Naravno, računa se i utrošak vode koji je navodno znatno veći nego u konvencionalnoj poljoprivredi.

Nameće se pitanje: što se sve ne računa u ovoj studiji? Ne računa se, primjerice, činjenica da je hrana proizvedena u urbanoj poljoprivredi besplatna uzgajivačima, da nema cijena prevoza s jedne strane svijeta na drugu, da se time štedi i pomorski i tračni i zračni promet i goriva potrošena za transport. Ne računa se niti da su šanse poprilično velike da se niti ne koristi umjetno gnojivo.

Kako bi autori doskočili ovim činjenicama i pretvorili ih u problem, morali su postaviti urbanu poljoprivredu u isti rang s konvencionalnom, pa su stoga kao urbanu poljoprivredu istraživali primarno onu koja je namijenjena prodaji voća i povrća.

No, je li to pošteno postavljen okvir istraživanja ove urbane poljoprivrede? Nemamo podatke o tome koliki je udio urbanih farmi čiji se proizvodi prodaju prekupcima naspram udjela takvih farmi koje proizvode dijele uzgajivačima ili jeftino prodaju susjedima, ili ih pak u malim neformalnim zajednicama čak i trampe za neki drugi proizvod.

Visoki troškovi

U troškove konvencionalne poljoprivrede nije uračunat, na primjer, trošak proizvodnje umjetnih gnojiva (npr. ono što radi naša Petrokemija), a kamoli trošak kombajna, zaštitne opreme radnika koji zaprašuju našu hranu tvarima tako štetnima da im je pritom potrebna zaštitna uniforma nalik onoj koja se koristi za sanaciju ozračenih područja.

Ovo sporno istraživanje ipak je pokazalo kako usprkos tobožnjoj pojačanoj emisiji stakleničkih plinova u urbanim poljoprivredama da su prednosti visoki prinosi, viši nego u konvencionalnoj poljoprivredi. Da pojedine biljke u urbanoj poljoprivredi jednostavno nose bolje i kvalitetnije urode, tipa rajčica, dok se žitarice i grahorice više isplati saditi na konvencionalni način.

Ipak, prije donošenja zaključaka o urbanoj poljoprivredi trebamo prvo uspostaviti da su u parametre istraživanja ušli svi osviješteni uzusi konvencionalne poljoprivrede.

Na primjer, ako se u urbanoj poljoprivredi mjeri ugljični otisak drva potrebnog za izradu gredica, onda se u konvencionalnoj mora ponderirati i trošak proizvodnje tankera koji prevozi pšenicu s jednog kraja svijeta na drugi, kao i plaće svih radnika uključeni u ovaj proces od početka do kraja lanca.

Ako studija koja tvrdi da je neka konvencionalna praksa bolja od predlagane zelene, onda odgovornost za ispravno ponderiranje parametara studije ovisi i o autorima i o urednicima i “peer review-ima”. Ako je pak studija i dalje neuravnotežena, onda je treba odbaciti kao pretencioznu i ne relevantnu. Pa makar i bila objavljena u časopisu Nature.