Europski sud za ljudska prava presudio je da je Hrvatska povrijedila prava bivše zaposlenice Općine Rijeka koja je još 1991. dobila otkaz, ali unatoč presudama u svoju korist nije vraćena na posao jer je općina koja ju je otpustila u međuvremenu prestala postojati.

Podnositeljica je bila zaposlena u Općini Rijeka koja joj je 1991. otkazala ugovor o radu. Pravomoćnom presudom iz srpnja 1992. poništena je odluka o otkazu te je općini naloženo vratiti podnositeljicu na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi.

Međutim, u međuvremenu je Općina Rijeka prestala postojati, a njezine ovlasti preuzeli su Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija. Podnositeljica je zatim neuspješno pokušala izvršiti presudu protiv Grada Rijeke jer su domaći sudovi smatrali da je županija ta koja je dužna podnositeljicu vratiti na rad, izvijestio je ured hrvatske predstavnice pred sudom u Strasbourgu.

Podnositeljica je usporedno pokrenula postupak protiv Grada Rijeke, a naknadno još jedan postupak protiv grada i županije radi isplate zaostale plaće za vrijeme dok nije radila zbog nezakonitog otkaza.

Iako su domaći sudovi prvotno usvojili njen tužbeni zahtjev u odnosu na grad, a odbili ga u odnosu na županiju, Vrhovni sud je preinačio te presude i odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da je županija dužna vratiti podnositeljicu na radno mjesto i isplatiti joj neisplaćene plaće.

Međutim, Ustavni sud je ukinuo presudu Vrhovnog suda i vratio postupak na ponovno suđenje, smatrajući da je Vrhovni sud pogrešno primijenio relevantno domaće pravo.

Podnositeljica je u međuvremenu ipak uspjela u ovršnom postupku naplatiti dio zaostale plaće od Grada Rijeke. Stoga je grad nakon presude Vrhovnog suda pokrenuo postupak tražeći natrag isplaćeni iznos.

U ponovljenom postupku, podnositeljica je povukla tužbu u odnosu na Primorsko-goransku županiju te je pokušala ishoditi deklaratornu presudu da joj je Grad Rijeka dužan isplatiti zaostatke plaće za određeno preostalo razdoblje.

Međutim, taj je tužbeni zahtjev u konačnici odbio Vrhovni sud koji je smatrao da podnositeljica nema pravni interes za vođenjem postupka. Domaći sudovi su naknadno presudili u korist grada i naložili podnositeljici da vrati isplaćene iznose.

U odnosu na prigovor da nikada nije vraćena na radno mjesto temeljem presude iz 1992. Europski sud se pozvao na svoju utvrđenu praksu prema kojoj osoba koja je ishodila ovršnu ispravu protiv države nije dužna pokretati postupak radi prisilnog izvršenja te isprave odnosno presude, već država ima obvezu sama postupiti po takvoj presudi.

U odnosu na prigovor da joj je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva jer nije uspjela u cijelosti naplatiti zaostatke plaće, Europski sud je naveo kako je tužbeni zahtjev u konačnici odbijen samo zato što je tužila pogrešnog tuženika.

Europski sud je podnositeljici dosudio 7.800 eura na ime naknade nematerijalne štete te 6.600 eura sudskih troškova i izdataka, izvijestio je ured.