Iako nosi naziv dubrovačka, malvazija je opstala jedino u Konavlima. Zlatne boje i medalje ona je u obitelji Miljas.

"Autohtona specifična sorta još iz Dubrovačke Republike koja se u to vrijeme konzumirala za diplomaciju i posebnim prigodama. Tako se i mi sad s njome odnosimo", objašnjava enolog Zvonko Milas.

Od nje ne nastaje samo vrhunsko suho vino, već se prirodnim sušenjem grožđa dolazi do desertnog vina vrijednog velike zlatne medalje.

"Nakon samog procesa sušenja osiguravaju se fini šećeri u samom moštu i fina koncentracija kiselosti tako da je rezultat uz dugu fermentaciju koja traje čak negdje i do pola godine dobivamo jedno desertno vino koje ima iznimno dobre karakteristike", rekao je enolog Niko Karaman.

O Negromantu i Pometu u 16. stoljeću pisao je Držić, a u crvena vina pretočila ih je obitelj Crvik.

"Merlot je recimo pokazao veliki uspjeh u Konavlima. Najviše ga se počelo saditi nakon rata. Bilo ga je i prije rata tu, ali nakon rata je doživio svoju renesansu isto tako i plavac mali", kaže enolog Petar Cvik.

Uspjeh ovih vina, kažu vinari, krije se u konavoskim korijenima.

"Kod Konaval imamo niske temperature preko ljeta gdje je jako dobro zbog balansa vina i kiselina gdje se kiseline jako dobro očuvaju“, rekao je Miljas.

"A osim toga Konavle su ovdje na jednim flišnim tlima, koja su dosta laporasta koja imaju dosta karbonata i koja su dosta pogodna za uzgoj bijelih aromatičnih sorti", kaže Karaman.

A njihove čari ne ostaju samo u granicama Lijepe Naše.

"Krenuo je izvoz lani u Ameriku i ove godine u Švicarsku“, kaže Cvik.

Dokaz je to da stara uzrečica“ što južnije to tužnije“ ne vrijedi – barem kada je riječ o vinu.