Dunja Bašić, žena koja je brojila mjesece do svoje mirovine, početkom svibnja zajedno sa 18 kolega pozvana je u veliki ured Almeria Centra gdje stoluje Todorić, gdje su joj mrtvi-hladni poručili neka potpiše jednostrani prekid ugovora o radu

Dunja Bašić bila je jedna od prvih zaposlenika u Agrokoru, kamo je došla krajem srpnja 1990. godine, a tajkunsko carstvo Ivice Todorića, koje danas broji oko 80 tisuća zaposlenih, tada je imalo svega 15 zaposlenika. Bašić, tada pod prezimenom Molinar, bila je zaposlena od samih početaka u prvom Todorićevom uredu u Preradovićevoj ulici te je aktivno sudjelovala u osnivanju danas jedne od najmoćnijih tvrtki na području bivše Jugoslavije, koja se tada isključivo bavila cvijećem.

Za desetogodišnjicu rada kod Ivice Todorića nije dobila ni stisak ruke, za petnaest godina rada nitko je nije pogledao, a kada se spremala proslaviti dvadeset godina, bez upozorenja i bilo kakve najave u 63. godini života uručili su joj otkaz, i to manje od godinu dana do mirovine. O slučajevima otkaza u Todorićevoj tvrtki već smo pisali, a slučaj Bašić bio je nam je posebno zanimljiv jer je u Agrokoru prošla sve urede, od Preradovićeve ulice, Marićeva prolaza, Nebodera, Miramarske ulice, Cibonina tornja pa do današnje Almerije Centar.

No to joj nije bila olakšavajuća okolnost. Dunja Bašić, žena koja je brojila mjesece do svoje mirovine, početkom svibnja zajedno sa 18 kolega pozvana je u veliki ured Almeria Centra gdje stoluje Todorić, gdje su joj mrtvi-hladni poručili neka potpiše jednostrani prekid ugovora o radu. Bez ikakvih objašnjenja osim onog administrativnog, da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem tog posla te da se radi o poslovno uvjetovanom otkazu, morala je odmah isprazniti ured i izaći na ulicu.

Osim zakonske priče, za nas je puno zanimljivija ona ljudska kojoj, čini se, nema mjesta u Todorićevom carstvu. Činjenica da Bašić nikada nije povrijedila radnu disciplinu u 20 godina te da joj nedostaje svega nekoliko mjeseci do mirovine, za velikog "feudalca" Todorića nije bila od presudnog značenja. Ništa nije značilo ni da je podstanar bez nekretnina u svom vlasništvu te da je kreditno opterećena ratama kredita, kao ni to da spada u zaštićenu kategoriju radnika. Nitko se nije ni sjetio danonoćnog rada devedesetih godina prošlog stoljeća koji joj je utjecao na zdravlje. Jednostavno je izbačena na ulicu s minimalnom zakonski određenom otpremninom i pitanjem: Čime sam ovo zavrijedila?

"Ne mogu vjerovati. Bila sam jako dobra s Ivicom. Uostalom, bio je velik čovjek. Sjećam se prije dvadeset godina kada nas je bilo tek 15 kako se brinuo o nama zaposlenicima. Bio je dobar čovjek, uvijek srdačan i raspitivao se o nama i našim obiteljima. No, sve se nekako promijenilo unatrag tri godine, kada smo iz Cibonina tornja prebacili sjedište u Almeria Centar", priča nam Bašić dodajući kako se vrlo dobro sjeća početaka Ivice Todorića koji je uvijek imao velike planove.

Naime, radilo se gotovo danonoćno, a zdravlje je dalo danak takvom poslovnom tempu. Bašić se jednog dana jednostavno onesvijestila od umora na zagrebačkoj Ilici.

"Toliko se radilo da mi je jednog dana jednostavno pozlilo. Todorić je tada bio superfer prema meni. Nisam mogla izlaziti van iz kuće jer bi mi pozlilo, a Todorić me molio da dođem raditi. Davao mi je novac za taksi kako bih se pojavila na radnom mjestu i kako bismo radili. Tako sam odrađivala posao mjesec dana", prepričava Bašić koja kaže kako se devedesetih godina radilo i više od osam sati, i to gotovo danonoćno, da je njena obitelj često prigovarala kako je gotovo nikada nema kod kuće. Kako kaže, radilo se pod uzbunama, i to na šestom i desetom katu. Bašić je, osim na referentskim poslovima, radila i kao prodavačica kada je to trebalo, a bila je i trenerica za obuku u Jamnici. Sve što je trebalo.

U uredima su uvijek bili Todorićevi zaposlenici, a i on sam. Dugogodišnjoj zaposlenici Agrokora posebno se usjeklo u pamćenje ratno vrijeme, kada je njen sin bio dragovoljac Domovinskog rata, a Todorić se često raspitivao o njemu jer ga je i osobno poznavao.

"Sve se promijenilo prije tri godine odlaskom u Almeria Centar, kada se odvaja Agrokor trgovina. Dobili smo novu upravu, a sjećam se kako je među prvim poslovnim odlukama bio veliki otkup žitarica. Nas stare jednostavno su micali s robno-materijalnog prometa gdje smo imali uvid u primitak robe i više nismo ni znali što se sve radi", kaže Bašić, dodajući kako se Agrokor otprije tri godine i ovaj danas više ne mogu ni usporediti.

Dobro se sjeća i Todorićeva prelaska iz posla s cvijećem u njegovu prvu akviziciju u Zadru, slavlja kada je Agrokor prebacio poslovanje u Srbiju ili kada ih je Todorić častio za obiteljskog slavlja kada mu se rodila prva unuka. No, u posljednje vrijeme cijelo poslovanje odjednom je postalo nekako tajno i rezervirano za novu upravu, pogotovo kada se počelo raditi s otkupom pšenice. Todorić se nije pojavljivao više tako često među svojim zaposlenicima.

Dunji Bašić danas prijateljstvo s Todorićem ne vrijedi ništa kada su joj sa 63 godine života, od čega je posljednjih dvadeset poklonila upravo Todoriću, šanse da negdje nađe posao gotovo pa nemoguće.

Uostalom, Todorića, koji na to sve gleda s visina Kulmerova dvora, čini se, to najmanje zanima. Njegovo carstvo je podignuto u znoju njegovih kmetova.