Problem je u tome što će svaki ministar trebati biti dosta čvrst u svom resoru kako bi proveo uštede

Riječ je o značajnom zaokretu u fiskalnoj politici koji je trebalo napraviti i ranije, ustvrdio je Ante Bajo, analitičar Instituta za javne financije, u svom osvrtu na Vladin prijedlog državnog proračuna, no jedno od glavnih pitanja koje se postavlja u odnosu na taj “značajan zaokret” odnosi se na realnost ušteda koje se planiraju provesti, piše slobodnadalmacija.hr

Naime, od četiri milijarde manjih rashoda u 2012. u odnosu na 2011., dvije trećine se odnose na dvije stavke - dvije milijarde kuna smanjenja raznih dodataka na plaću u državnim i javnim službama i 817 milijuna kuna manjih poljoprivrednih subvencija. Problem je u tome što će svaki ministar trebati biti dosta čvrst u svom resoru kako bi proveo uštede. O čemu je tu riječ, može se lijepo ilustrirati upravo na primjeru jednog ministarstva prigodom obračuna plaća za siječanj ove godine.

Kako se neslužbeno doznalo, resorni ministar je krajem siječnja neformalno obavijestio rukovodeće kadrove da zaposlenicima ne potpisuju zahtjeve za prekovremenim satima iznad 10 sati mjesečno i da prestanu s praksom isplate raznih dodataka na plaću. Međutim, dogodilo se to da većina šefova nije imala hrabrosti suprotstaviti se svojim zaposlenicima koji takve dodatke i prekovremene sate smatraju sastavnim dijelom plaće i svojim stečenim pravom.

Ministar je zatim poslao pismenu “okružnicu” kojom je “naredio” da se prestane s takvom praksom, kako bi na taj način “zaštitio” rukovodeći kadar od bijesa podređenih. No, ni to nije bilo dovoljno da ohrabri “visoki i srednji menadžment” i ministar je na stol dobio obračune plaća u kojem i dalje stoje “nabildani” prekovremeni sati i svi ostali “vječni” dodaci. Prvom čovjeku ministarstva stoga nije preostalo ništa drugo nego da odbije potpisati takve obračune i plaće su prvi put isplaćene bez većine tih “stimulansa”. Tako će se trebati postaviti svaki od 20 ministara, a nisu svi tako čvrsti kao ministar o kojem je riječ.

Ne treba sumnjati da je Slavko Linić, ministar financija, svjestan takve situacije, u emisiji Hrvatskog radija u utorak poručio kako će kontrolirati politiku štednje svakog ministra i ako netko ne bude ostvario zacrtani plan, ići će na raport premijeru Zoranu Milanoviću.
No, čak i ako svatko od njih bude na visini zadatka, pitanje je može li se takvim mjerama, koje ne zadiru u prava iz kolektivnog ugovora, uštedjeti dvije milijarde kuna. A jednako tako je i pitanje hoće li Tihomir Jakovina, ministar poljoprivrede, uspjeti nemoguće: da na subvencijama u poljoprivredi uštedi 817 milijuna kuna na temelju novih kriterija za dodjelu subvencija prema kojima će se iste dodjeljivati na osnovi broja hektara i prinosa po hektaru.

Ako se na ovim stavkama ne uspije uštedjeti dovoljno, tada će Vlada morati prijeći na “drugu liniju obrane”, koja u prvom naletu podrazumijeva ukidanje ovogodišnjih božićnica, regresa i darova za djecu za korisnike državnog proračuna, što zajedno iznosi oko milijardu kuna. No za to će Vlada trebati privolu sindikata javnih i državnih službi kako ne bi kršila kolektivne ugovore.

U slučaju, pak, da podbace i prihodi državnog proračuna (koje je Vlada dosta konzervativno procijenila, ali ta mogućnost nikako nije isključena), tada Vlada mora pristupiti novim pregovorima sa sindikatima u kojima bi tražila pristanak za smanjenje plaća za još najmanje milijardu kuna. To bi u stvari bilo smanjivanje osnovice plaća za pet posto za šest mjeseci (u drugoj polovini godine). Naravno, veliko je pitanje bi li sindikati državnih i javnih službi pristali na bilo koju od tih mjera, a ako to ne bi uspjelo, Vladi bi preostalo samo da smanji povlaštene mirovine iznad tri tisuće kuna za deset posto (oko 400 milijuna kuna) i deset posto smanjenja “običnih” mirovina iznad tri tisuće kuna (oko 400 milijuna kuna).

To je ta nevesela priča koja bi nas mogla snaći ako ministri ne uštede dovoljno i ako prihodi budu osjetnije niži nego predviđeni. A da su bolni rezovi nužno zlo u situaciji u kojoj se nalazimo i u kojoj bismo tada još više “zaglibili”, najbolje svjedoče podaci koje je u svom osvrtu iznio Ante Bajo, a prema kojima su tijekom 2011. prosječni prinosi na desetogodišnje hrvatske obveznice u eurima značajno rasli i čak prelazili 7,8 posto, dok su u siječnju 2012. bili na razini od 7,3 posto.

To je razina kamata i cijene obveznica koja označava granicu održivosti javnog duga na duže staze, duga čiji ćemo taoci biti još dugo ako se ispostavi da je ovaj “značajan zaokret u fiskalnoj politici” bio zaokret za 360 stupnjeva.

SD/eZd