Šesteročlana obitelj sa svim vrstama socijalnih i ostalih pomoći mjesečno si može namaknuti i do 6.000 kuna

U zemlji gdje se kriza produbljuje iz dana u dan sve je više ovisnika o neradu! Među njima brojni su i Osječani. Potvrđuje to za Glas Slavonije Marijan Gubina, predsjednik Osječke lige za borbu protiv ovisnosti, koji kaže da tomu u prilog govore i studijska istraživanja kako građani više žele živjeti od socijalne pomoći nego od vlastita rada.

'Ljudi su se navikli na nerad i uživaju u zaštićenom prostoru neradnika što im je omogućila država koja o njima skrbi. Oni istodobno guše državni aparat, jer posla ima, ali nitko ne želi raditi. Konkretno; molio sam poduzetnike da prime deset nezaposlenih osoba. Međutim, samo se jedna od tih deset osoba javila i nastavila raditi, unatoč tome što su svi oni govorili da nemaju što jesti i da nemaju dovoljno novca za život. Ostalih devet je odustalo', ispričao je Gubina za Glas Slavonije.

Dodaje kako je glavni moto neradnika želja za visokim položajem bez velikoga rada. Da je njihov stav i ovisnost koja je, kaže, raširenija nego ikad prije, donekle i opravdan, Gubina komentira činjenicom da šesteročlanoj obitelji država i lokalna samouprava mjesečno uštedi i do 2.000 kuna, koliki je iznos dijela plaćenih režijskih troškova korisnicima socijalne pomoći, ali i razna druga prava koje kao korisnici ostvaruju. Država je, kazao je otvorila prostor za neradničku populaciju, a navika nerada stvorila je ovisnost koja se može izliječiti tek kontrolom prihoda u obitelji s jednom nezaposlenom osobom ili dvije.

'Nema registriranih ovisnika koji će doći kod nas u Ligu i reći da su ovisni o neradu. No ti se ljudi lako prepoznaju i tek ukidanjem povlastica kao nezaposlenima mogu se trgnuti i riješiti ove ovisnosti koja nije ništa manje štetna od bilo koje druge', zaključio je Gubina.

Nakon 200 uzaludnih zamolbi za posao, diplomirani pravnik prodaje kukuruz

'Sretniji sam ovako nego da sjedim kod kuće i od mame 'žicam' novac. Nisam oženjen, djece nemam i mislim da za to treba pričekati bolja vremena. Nadam se da uz kukuruz neću provesti i naredne godine, no strahujem da starog pripravnika nitko neće trebati i pitam se što mi uopće znače godine mukotrpnog učenja i nade da su mi pomoću diplome otvorena brojna vrata', zaključio je Kristijan.

S druge strane, brojni su primjeri obrazovanih ljudi koji žude za zaposlenjem te su spremni prihvatiti bilo kakav posao samo kako bi si makar pokrili troškove džeparca. Jedan od njih je 29-godišnji Kristijan Novački, diplomirani pravnik, koji se - nakon 200 uzaludnih zamolbi za posao – odlučio okušati u biznisu s kuhanim kukuruzima.

'Diplomirao sam u ožujku 2010. i sanjao o odvjetničkom poslu, odnosno bilo kojem poslu čije bi uvjete zadovoljavala moja stručna sprema. Počeo sam slati zamolbe doslovce na sve poslove koje bih vidio u ponudi, ali ni na jedan razgovor, izuzev jednog za TV prodaju, nisam pozvan. Predavao sam molbe za posao i izvan svoje struke, od trgovačkog putnika do unapređivača prodaje i čak u zamolbi nisam navodio da imam fakultet kako poslodavac ne bi mislio da ću otići čim nađem bolji posao', ispričao je Glasu Slavonije Kristijan, koji je mjesecima stotine kopiranih životopisa i otvorenih zamolbi slao na različite adrese.

Shvativši da posla nema, odlučio je prikupiti novac i otvoriti kafić, a prava prilika za dodatnu zaradu bila je i prijava za natječaj za zakup prostora za prodaju kukuruza na što ga je nagovorio njegov prijatelj, također dugogodišnji prodavač kukuruza.

S obzirom na obim posla početkom sezone, Kristijan je za prodaju angažirao i studentice, i kako reče, nije mu preostalo ništa drugo nego pokretnom napravom stati pred ulaz Copacabane gdje će prodavati kukuruz do kraja sezone. Posla ima i nije mu teško stajati ondje cijelo poslijepodne, a u odluci da na ovaj način zaradi dodatne kune podržavaju ga i prijatelji.