Najpoznatiji putnički brod svih vremena, koji je tragično skončao u noći 15. travnja 1912., i stoljeće kasnije ne prestaje fascinirati ljude. U posljednjih 400 godina zabilježeno je oko 65.000 pomorskih katastrofa i to nekih i puno većih (u ljudskim gubicima), no samo se o ovoj uvijek i iznova priča. O Titanicu je snimljeno preko 500 dokumentaraca i igranih filmova, a napisano je valjda tisuću knjiga. Zašto?

Ubrzo nakon nesreće pojavile su se razne teorije zavjere da je brod namjerno potopljen. Dugo se vjerovalo da je razlog potapanja broda bila prevara s osiguranjem kojeg je na koncu 'ubrala' tvrtka White Star Line, u čijem vlasništvu je bio brod. Puno se pričalo o zamjeni brodova, o Bruce Ismayu, o kapetanu Edwardu Smithu, pa čak i prokletstvu mumije i kojekakvim lošim karmama. Sve te teorije već su naveliko razrađene, ali zadnjih godina sve se više spominje jedna koja ide bok uz bok s onom o Novom svjetskom poretku. Srž ove teorije je osnivanje Federalnih rezervi, američke središnje banke koja je, smatraju teoretičari, usko povezana s najčuvenijom pomorskom katastrofom.

Naime, na brodu su putovala tri najmoćnija čovjeka u Americi, od kojih je jedan bio John Jacob Astor IV, najbogatiji čovjek svoga vremena i prvobitni vlasnik Empire State Buildinga. Druga dvojica bila su Isidor Strauss, vlasnik lanca robnih kuća Macy's, te Benjamin Guggenheim, nasljednik rudnika zlata, srebra i bakra. Ova tri moćnika bila su trn u oku bankarskog kartela jer su se protivili osnivanju Federalnih rezervi.

Bankarski kartel i osnivanje FED-a

Vodeći bankari tog vremena - obitelji Rothschild, Rockefeller i J. P. Morgan, željeli su osnovati središnju američku banku koja bi bila u njihovom vlasništvu s ovlaštenjima savezne vlade. Tako bi mogli kontrolirati izdavanje novca bez pokrića u zlatu. Eustace Mullins u svojoj knjizi "Tajne Federalnih rezervi" (Secrets of the Federal Reserve) piše kako su se sedmorica utjecajnih svjetskih bankara 1910. sastala na otoku Jekyll pored obale Georgije, kako bi razradili plan o osnivanju središnje banke koju su nazivali Banka Federalnih rezervi.

Na sastanku su bili Nelson W. Aldrich i Frank Vanderlip kao predstavnici financijskog carstva Rockefellera, zatim Henry Davison, Charles Norton i Benjamin Strong - koji su predstavljali J.P. Morgana, te Paul Warburg koji je došao ispred europske bankarske obitelji Rothschild.

Koliko su ove tri obitelji bile bliske i poslovno povezane opisao je G. Edward Griffin u svojoj knjizi "Stvorenje s otoka Jekyll" (The Creature from Jekyll Island, 1994.):

Obitelj Morgan je bila u prijateljskom nadmetanju s Rothschildima i postali su društveno bliski. Morganovu londonsku tvrtku je 1857. od financijske propasti spasila Bank of England, koja je bila pod utjecajem Rothschilda. Nakon toga Morgan je služio Rothschildu kao financijski agent (...) Rockefellerov ulazak u bankarski sektor Morgan nije dobro primio. Postali su žestoki suparnici. Naposljetku su odlučili smanjiti međusobnu konkurenciju zajedničkim ulaganjem. Na koncu su radili na tome da osnuju nacionalni bankarski kartel pod nazivom Sustav federalnih rezervi.

I doista, na Jekyllu je osnovan bankarski kartel koji imao za cilj ostvariti monopol u izdavanju potvrda za deponirano zlato ili srebro u SAD-u. Takva potvrda vrijedila je kao novac i s njom se mogla vršiti robna razmjena. Izdavanjem potvrda bavile su se mnoge privatne banke u Americi, a 'papirnati dolari' zvali su se zlatni i srebrni dolari.

Zakon o zlatnom standardu iz 1900. obavezao je banke da za svaku izdanu potvrdu (obveznicu) moraju imati stvarno pokriće u zlatu ili srebru. Puno takvih obveznica potonulo je s Titanicom pa za njih nikad nije isplaćeno deponirano zlato, već je ono ostalo u državnom trezoru ili u privatnim bankama. Bio je to odličan argument za "Skupinu s otoka Jekyll" da 1913., godinu dana nakon pomorske tragedije, ukažu američkim kongresnicima da bi se izdavanje novčanih certifikata trebalo koncentrirati samo na jednom mjestu - u Sustavu federalnih rezervi koji bi bilo službena američka središnja banka.

Dakle, glavni cilj bankarskog kartela bila je - "elastična monetarna politika", odnosno izdavanje (štampanje) dolara bez pokrića u zlatu. To bi značilo da bankari mogu kreditirati špekulativnim novcem koji nema nikakvu stvarnu vrijednost.

Takav sustav već je bio proveden u Engleskoj 1694. osnivanjem Bank of England (osnovao ju je Škot William Paterson, no kasnije je kontrolu nad bankom preuzeo Nathan Rothschild). U osnivačkoj povelji stoji: "Banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona kreira iz ničeg" (The bank hath benefit on the interest on all monies which it creates out of nothing). Tako je Engleska kao država počela uzimati kredite i zaduživati se s ogromnim kamatama, a u Bank of England je sve registrirano kao nacionalni dug. Taj dug zapravo su otplaćivali građani kroz poreze, a kada bi otplata državnog kredita kasnila država bi morala povećavati porez.

Isti sustav pokušao je zaživjeti i u Americi u dva navrata. Prvu je privatnu središnju banku osnovao Alexander Hamilton 1789., no ukinuta je 1811. kada je Kongres odbio obnoviti Zakon o bankama. Predsjednik James Madison je predložio drugu po redu privatnu središnju banku Sjedinjenih Američkih Država i ona je osnovana 1816. godine. Zatvorio ju je predsjednik Andrew Jackson 1836. koji je žestoko protivio bankarskom kartelu nazivajući ih lihvarima. Jedna od njegovih najpoznatijih poruka bankarima je: "Vaše je leglo jazbina otrovnica i lopova. Namjeravam vas iskorijeniti, i Bog mi pomogao, ja ću vas iskorijeniti". Jackson je naglo umro iz nepoznatih razloga.

Tri glavne žrtve

Mnogi biznismeni koji su stekli veliko bogatstvo i utjecaj u SAD-u nisu htjeli da država na taj način bude opljačkana. Protivili su se osnivanju FED-a, a u tom protivljenju najviše su se isticali Astor, Strauss i Guggenheim. Osim toga, vjeruje se da bi spomenuta trojka svojim utjecajem spriječila i ulazak Amerike u Prvi svjetski rat.

Astor se žestoko zalagao za izolacionističku politiku po načelu "America first" bez miješanja u "tuđe poslove", a pogotovo europske. Upravo su se zagovornici te politike najviše protivili odluci Woodrowa Wilsona da 1917. uvede Ameriku u Prvi svjetski rat.

Dakle, 'trojka' je smetala bankarskom kartelu u njihovom naumu i problem je trebao biti riješen. Ideja za savršeni zločin mogla se roditi iz romana objavljenog 1898. godine...

Zločin opisan 14 godina ranije u knjizi

Puno prije no što se uopće pojavila ideja o gradnji Titanica, američki pisac i časnik trgovačke mornarice Morgan Robertson napisao je roman Futility (Uzaludnost), poznat i pod naslovom The Wreck of the Titan (Olupina Titana).

U svojoj knjizi, napisanoj 14 godina prije stvarne tragedije, Robertson opisuje najveći i najmoderniji "nepotopivi" brod koji sredinom travnja kreće na svoju prvu plovidbu preko Atlantika, želeći srušiti brzinski rekord. Brod udara u santu leda i tone. Način i mjesto sudara, kapacitet, broj putnika, dimenzije broda, maksimalna brzina, tonaža, broj čamaca za spašavanje - sve se to sablasno podudara s još, tada, neizgrađenim Titanicom.

Da podudarnost bude veća Robertsonov fiktivni brod zvao se - Titan! Iako je još živio u vrijeme katastrofe, nikada nije objasnio nevjerojatnu sličnost stvarnih događaja sa svojom novelom.

Ovakav scenarij savršeno je odgovarao bankarskom kartelu jer su ga mogli lako realizirati. Trebalo je samo sagraditi brod, namamiti žrtve na prvo putovanje i izrežirati nesreću pomoću svojih ljudi. Ništa od toga nije bio problem jer je J.P. Morgan bio vlasnik kompanije White Star Line, koja je 1909. u Belfastu počela graditi najveći i najmoderniji brod svog vremena - Titanic.

Veza s jezuitima

Družbu Isusovu (Isusovce ili Jezuite) osnovao je 1540. godine Ignacije Loyola u okviru Rimokatoličke crkve. Prema nekim teorijama Rotschildi su stoljećima glavni bankari Katoličke crkve i najzaslužniji su za ogromno bogatstvo koje je Crkva akumulirala dobrim investicijama i burzovnim špekulacijama. Dakle, njihove veze bile su čvrste i preko tih veza odabran je kapetan koji će povesti Titanic u smrt.

Bio je to Edward John Smith, najiskusniji i najplaćeniji kapetan White Star Linea koji je ujedno bio i Isusovac. Smithu je prva plovidba Titanica trebala biti posljednje putovanje prije mirovine, nakon 46 godina službe. U službenoj verziji o tragediji navodi se kako je Smith dobio čak osam upozorenja da smanji brzinu i bude oprezan zbog santa leda u moru. Do danas ostaje neodgovoreno pitanje kako je čovjek s 46 godina iskustva, koji je tko zna koliko puta plovio istom rutom, ignorirao sva ta upozorenja.

Osim Smitha, na brodu je bio još jedan Isusovac - irski svećenik Francis Browne. U dokumentarnom filmu National Geographica "Tajne Titanika" (The Secrets of the Titanic) navodi se kako je Browne bio najutjecajniji Isusovac u cijeloj Irskoj te se ukrcao na Titanic kako bi kapetanu Smithu dao posljednja uputstva.

Prema službenoj verziji, Browne je putovao od Southamptona do Queenstowna kod svog ujaka koji je bio biskup u Irskoj. Na putu je upoznao bogati bračni par koji ga je zamolio da im se pridruži na putovanju do New Yorka, sve na njihov trošak. Browne je navodno s Titanica poslao telegram u Dublin u kojem je tražio dozvolu da nastavi put. Odgovor je stigao u Queenstownu, a glasio je: "Silazi s tog broda".

Žrtve namamili putem medija

Zavjernici su tako imali brod i kapetana, trebalo je samo namamiti žrtve što je bio najlakši dio posla. Zbog velike medijske pompe, svi koji su mislili da nešto znače u društvu morali su biti na brodu. I sam Morgan najavljivao je kako će putovati Titanicom do New Yorka.

Astor se vraćao s mladom suprugom s putovanja u Egiptu, Guggenheim je bio Parizu, a Strauss je bio sa suprugom u Europi. Svi su trebali doći do Amerike, a prvo putovanje Titanicom nije se smjelo propustiti.

Zanimljivo je spomenuti kako je Morgan otkazao putovanje zadnji dan i to zbog bolesti. Poslije je pronađen u dobrom zdravstvenom stanju s ljubavnicom, kad mu je obznanjena vijest o tragediji.

Početak Novog svjetskog poretka

Nakon potonuća Titanica tvrtki White Star Line otišlo je milijun funti (danas oko 100 milijuna eura) koja je godinu dana poslije isplaćena dioničarima, a veći dio otišao je Morganu u džep. To je bila najuspješnija poslovna godina za White Star Lines u povijesti ovog koncerna.

U prosincu 1913. u američkom Kongresu prošao je zakon o formiranju Federalnih rezervi (FED). Zakon je prošao zahvaljujući Wilsonu koji ga je pogurao, navodno zato što je bio ucijenjen zbog preljuba.

Amerika je 1917. ušla u Prvi svjetski rat koji je financiran preko FED-a što je značilo ogromno zaduživanje. Od tada do 2000. godine američki dolar i britanska funta izgubili su oko 98 posto svoje vrijednosti zbog inflacija. Danas je preko 95% dolara u opticaju spekulativno, a vrijednost mu određuje potražnja na tržištu nafte. FED je jedna od najmoćnijih institucija u svijetu, a datum njezinog osnivanja smatra se početkom Novog svjetskog poretka.