Ljepota "Fontane" (i znak istinske redateljske genijalnosti) je što je Aronofsky ostavio (barem naizgled) mnogo otvorenih pitanja.
Izvorni naslov: The Fountain
Režija: Darren Aronofsky
Uloge: Hugh Jackman, Rachel Weisz
Trajanje: 96 minuta
Godina: 2006.
Produkcija: Warner Bros. Pictures
“Fontanu” sam prvi put pogledao tek prije nekoliko tjedana, dobre tri godine nakon što je prvi put puštena u američke kino dvorane, i odmah se sjetio “Blade Runnera”. Ova dva remek djela znanstvene fantastike nemaju puno dodirnih točaka. Zapravo imaju samo jednu, ali ta jedna u ovom mi se trenutku čini jako bitnom. “Blade Runner” izašao je 1982. godine i prva reakcija filmske zajednice bila je da ga popljuje. Film koji se danas smatra sastavnim dijelom kanona brutalno je popljuvan, da bi tek desetak godina kasnije stekao kultni status kojim se danas diči.
“Fontanu” čeka ista sudbina. Općeprihvaćeno mišljenje je, naime, da je “Fontana” loš film, jedini promašaj u karijeri iznimno talentiranog mladog redatelja Darrena Aronofskog, čije najbolje godine i najbolji radovi tek slijede (a već nam je podario “Pi” i “Rekvijem za snove”). Možda sam ja u krivu, ali moj je dojam da je “Fontana” najbolja stvar koju je Aronofsky snimio, ali i daleko najkompleksnija. Jednostavno rečeno, Aronofsky je snimio film koji je bio prekompliciran za ogromnu većinu publike, čak i onih njenih članova koji žive od pisanja o sedmoj umjetnosti. Kako drugačije objasniti da su isti ljudi koji se danas oduševljavaju precijenjenim i u najboljem slučaju prosječnim “Hrvačem” pokopali “Fontanu” dva metra ispod zemlje čim su je ugledali?
Ili je “Fontana” možda jednostavno prekomplicirana za većinu gledatelja. Prva stvar koju sam napravio nakon gledanja ovog filma bilo je da sam ga proguglao. I pronašao na desetke različitih tumačenja, boljih i lošijih, ali niti jedno se nije u potpunosti slagalo sa mojim shvaćanjem priče. Ljepota “Fontane” (i znak istinske redateljske genijalnosti) je što je Aronofsky ostavio (barem naizgled) mnogo otvorenih pitanja. O životu, smrti, ljubavi i, naravno, priči. No, na svako od tih pitanja on kroz film nudi sasvim logične odgovore. Potrebno je samo pozorno gledati. A opet, svaki će gledatelj vidjeti ono što želi vidjeti, i razviti svoje tumačenje priče. Ovako sam je ja doživio.
“Fontana” počinje u džunglama Južne Amerike, u kojima se konkvistador Tomas mora sukobiti s plemenom Maja kako bi pronašao mitsko Stablo života. Zadaću da pronađe tajnu vječnog života i pobjedi smrt povjerila mu je španjolska kraljica Elisabeta, žena koju potajno voli. No, to nije “prava” radnja ovog filma, koji se sastoji od tri djela, koji se konstantno isprepliću jedan s drugim. U središnjem dijelu, koji se odvija u sadašnjosti, je priča o Tommyju i njegovoj supruzi Izzie. Tommy je genijalni znanstvenik koji pokušava pronaći lijek protiv raka, a najveća motivacija mu je vlastita supruga, žena koju voli više od života, a koja boluje od tumora mozga. U trećem djelu, smještenom u 26. stoljeće, upoznajemo kozmonauta Toma, koji putuje svemirom u nekoj vrsti divovske sfere i sa sobom vodi – stablo. Čijom se korom hrani kako bi ostao na životu.
U sve tri priče uloge Tomasa/Tommyja/Toma tumači Hugh Jackman, dok je kraljicu Elisabetu i Izzie odigrala Rachel Weisz. Već smo ustanovili da je priča koja je smještena u prošlost fikcija, a glavni likovi u njoj zapravo su likovi romana kojeg Izzie piše prije smrti. I kojeg je ostavila nedovršenog; umrla je prije nego je stigla napisati zadnje poglavlje, te je prije smrti natjerala Tommyja da joj obeća kako će ga završiti. Što će on na kraju i napraviti, ali tek kad se uspije pomiriti sa smrću svoje drage. Za cca. 500 i kusur godina. Na samom kraju filma gledamo scenu Izzijinog pogreba, na kojem Tommy obećava da će pronaći lijek protiv smrti. Pronašao ga je, sugerira nam Aronofsky, u majanskim pričama iako mu je trebalo stotine godina. I sada se, kao kozmonaut u dalekoj budućnosti, nada da je još jedna od njihovih legendi istinita, te vodi stablo za koje smatra da sadrži duh njegove supruge prema majanskom raju skrivenom visoko među zvijezdama, gdje bi se ona trebala reinkarniati. Tek tamo gore, u mraku svemira, Tommy će prihvatiti prolaznost života i suočiti se sa smrću, kako svoje supruge, tako i svojom, te završiti njen roman. Makar u svojoj glavi.
