Sentimental Value + The Bride!: Pukotine između umjetnosti i obiteljske terapije, feministički monstruozne reinvencije i propagande
Do 98. dodjele najprestižnije filmske nagrade na svijetu dijeli nas još samo deset dana stoga ću malčice ubrzati ritam te vam u završnici predstaviti dva velika favorita (op.a. drugi je ”Marty Supreme”) paralelno s najzvučnijim aktualnim kino novitetima. Ovog petka su tako na red stigli najizgledniji dobitnik u kategoriji najboljeg stranog filma iliti filma izvan engleskog govornog područja – ”Sentimental Value” i kino premijera friške feministički uvrnute reinterpretacije horor klasika ”The Bride of Frankenstein” ovdje jednostavna i znakovita imena – ”The Bride” stvorena kroz autorsku vizuru fantastične, ali i pretenciozne Maggie Gyllenhaal. Krenimo stoga redom.
Višegodišnji turbulentni brak filmskog redatelja Gustava Borga (Stellan Skarsgård) i psihoterapeutkinje Sissel okončan je njegovim povratkom u Švedsku pod izlikom fokusa na karijeru dok se ona u obiteljskom domu u Oslu ostala brinuti za njihove dvije malodobne kćeri. Nekoliko desetljeća kasnije, Sissel je preminula, a Gustav se vraća kako bi ponovo preuzeo vlasništvo nad kućom. Njegove sad već odrasle kćeri, Nora (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas), nisu ostale u najboljem odnosu s njim opravdano mu zamjerajući višegodišnje odsustvo, napuštanje, ali i probleme s alkoholom, no potonje spomenuta je ipak malo empatičnija i otvorenija za komunikaciju.
Gustavu je karijera već dulje vrijeme u stagnaciji i priliku za veliki povratak na scenu bi mogao dobiti zahvaljujući scenariju koji je djelomično inspiriran životom vlastite mu majke i obiteljskom tragedijom, i kojeg je napisao upravo za Noru, inače prvoklasnu kazališnu i TV glumicu. Ona dakako ne želi niti čuti za suradnju s ocem stoga Gustav zahvaljujući slučajnom festivalskom susretu s američkom glumicom Rachel Kemp (Elle Fanning) odluči nastaviti s projektom paralelno nastojeći povezati se s kćerima. One se dakako, svaka na svoj način, pokušavaju nositi s tom neugodnom i emocionalno razarajućom situacijom…
Čini se gotovo kao vječnost to nestrpljivo čekanje na novi Trierov film, no to i ne čudi suviše uzevši u obzir činjenicu kako nas je u prethodnom periodu od samo šest godina (op.a. 2015.-2021.) tako fino ‘počastio’ s čak četiri naslova (doduše, ”The Other Munch” je ‘samo’ srednjometražni dokumentarac). S posljednjom kreacijom, komičnom romantičnom dramom ”The Worst Person in the World”, iznova je visoko podignuo ljestvicu svojeg autorskog djelovanja i bilo je sasvim legitimno pitanje – Može li ponoviti takvu majstoriju?- Srećom, dočekali smo nešto možda čak i bolje.
Ideja za najnoviji film Trieru se ‘zakuhala’ u glavi tijekom prodaje obiteljske kuće. Ne znam jeste li i sami ikad razmišljali o tome, ali djedovine koje su nam ostale u nasljeđe, osobito kuće, nose sa sobom i prošlost naših predaka. Njihove životne priče, lijepe i ružne trenutke, zajednička okupljanja i vremena samovanja i tuge. Nekim od takvih događaja smo i sami bili svjedoci, no koliko toga smo kao djeca bili svjesni? Koliko su nas neki nemili događaji, svađe i sukobi oblikovali i traumama obilježili? Upravo s takvim razmišljanjem je i Trier ‘izgradio kičmu’ svojeg filma.
Kroz uvodni narativni segment Trier kuću obitelji Borg postavlja kao otvorenu metaforu naslijeđa i emocionalnog tereta/traume. Ona služi kao svojevrsni ‘spremnik’ ili bolje rečeno, arhiv potisnutih emocija i kolektivnog sjećanja. Svaka izgovorena gruba riječ, psovka ili svađa ostala je usađena duboko u kućne zidove koji simbolički poput same veze supružnika počinju pucati i lagano tonuti u tlo. Nagovještaj raspada je tu, pred očima potresenih djevojčica. Događaji i situacije su se ‘slijepili’ sa zidovima, peć kroz koju se radoznalo špijuniralo, stvari. Trier s tim širi temu ‘sentimentalne vrijednosti’ i simbolički ih s predmeta prebacuje na odnose – koliko ih vrednujemo i onda kad su nam ostali u bolnom sjećanju?
S druge strane, tu su dakako i likovi, a onaj muški nije slučajno ispao redatelj. Trier kroz njega povlači paralelu sa samim sobom, ali i nekim drugim utjecajnim figurama. To se prvenstveno odnosi na njegovog još i slavnijeg kolegu, legendarnog Ingmara Bergmana koji je za života nažalost bio poznat i po pustim izvanbračnim aferama kao i davanju glumačkog angažmana vlastitoj kćeri. Gustav Borg u filmu pokušava kroz novi projekt na neki način rekonstruirati ili reinterpretirati prošlost. Trier s tim postavlja pitanje – Može li umjetnost poslužiti kao način kontrole i je li Gustavov kreativni čin pokušaj iskupljenja, odnosno, oblik manipulacije? Film kroz priču također sugerira i da emocionalne rane nisu individualne već naslijeđene. To dakako spoznajemo kroz likove Nore i Agnes. Ono što ih povezuje s prošlošću nije samo toplina nego i bol. Bol kroz koju je prolazila njihova baka, a zatim i otac.
Kompletan glumački ansambl je fantastičan (svi glavni akteri su nominirani za Oskara) i ne bi bilo neopravdano ili nepravedno kad bi se sjajni Stellan Skarsgård u konačnici domogao zlatnog kipića u kategorije najbolje muške sporedne uloge. Posebnu, slojevitu i kompleksnu izvedbu je pružila i učestala Trierova suradnica Renate Reinsve koja je poput ostalih sasvim zasluženo zavrijedila nominaciju za najbolju žensku ulogu. Režija? Što reći? Trier je u naponu svoje kreativne moći, odlučan i narativno moćan. Komparacije s velikim Bergmanom u ovom slučaju nisu pretjerane. Nije na njegov film ostala imuna ni publika u Cannesu koja ga je počastila devetnaest minutnim ovacija, a ništa manje ni sama Akademija koja mu je dodijelila impresivnih devet nominacija. Odličan film!
OCJENA: 5/5
S odličnog, emotivno iskrenog i zaokruženog filma sad se prebacujem na nešto što je u konačnici moglo ispasti epsko, nezaboravno i bezvremensko, a umjesto toga je mutiralo u neko posve novo ‘čudovište’. Impresivan, kaotičan, ali i ideološki pretjeran i pretrpan egocentrični džumbus. Nazovite to – ”Nevjestom”!
1930-e, Chicago. Zabavna večera i druženje u jednom otmjenom restoranu iznenada se pretvori u pravi skandal kad escort djevojka Ida (Jessie Buckley) doživi potpuni živčani slom i vrišteći kojekakve kritike i optužbe osramoti sve prisutne, policiju, vlast, ali i mafijaškog bossa Lupina (Zlatko Burić). Njegovi ljudi, Clyde (John Magaro) i James (Matthew Maher), ubrzo se pobrinu da to bude njezin posljednji istup gurnuvši je niz stepenice. Nedugo potom, u grad stiže monstruozna kreatura od čovjeka koja se predstavlja imenom Frankenstein (Christian Bale). Zahvaljujući svojoj grotesknoj pojavi i mračnoj prošlosti, Frankenstein je napose usamljena i izgubljena duša koja vjeruje kako mu doktorica/znanstvenica Euphronious (Annette Bening) može pomoći stvoriti životnu družicu. Prvotno, ona odbije tu morbidnu ideju, no sažalijevajući se nad ‘čudovištem’, naposljetku ipak pristane. Spletom okolnosti, iz groba u njezin laboratorij donesu upravo sirotu Idu. Eksperiment uspije i Ida oživi bez ikakvog sjećanja o prethodnom životu ili zašto je uopće tamo. Zastrašujući par nakon jednog incidenta ubrzo dospije na sve novinske naslovnice te im se za petama promptno nađu gangsteri i policija predvođena detektivom Wilesom (Peter Sarsgaard) i njegovom partnericom/tajnicom Myrnom (Penélope Cruz)…
Ovako otprilike zvuči pojednostavljen opis radnje najnovijeg filma proslavljene glumice, a odnedavno i prominentne redateljice/scenaristice Maggie Gyllenhaal (”The Lost Daughter”). Pojednostavljen? Ooo da. Od kud krenuti? Hajmo od bazične ideje i priče zašto se Gyllenhaal odlučila na ovaj nesvakidašnji kaos od filma. Simbol svoje nove filmske borbe za glas žene ona pronalazi u kultnoj figuri horor klasika Jamesa Whalea ”The Bride of Frankenstein”. Upravo ju je naslovna ‘nevjesta’ u interpretaciji legendarne Else Lanchester zahvaljujući svojoj ikonografskoj pojavi (naelektrizirana kosa i mehanički pokreti) ostavila zapanjenom uzevši u obzir činjenicu kako se u filmu pojavljuje vrlo malo i bez nekih konkretnih dijaloških prizora. Gyllenhaal se zapitala: -Tko je zapravo ta žena? Što bi ona htjela i zašto je svi tretiraju isključivo kao objekt?- Nevjesta je trebala dobiti glas, svoj ja.
Kroz Gyllenhaaličinu feminističku i stiliziranu reinterpretaciju, stvoreno je novo ‘čudovište’. Radnja je namjerno smještena u Chicago 1930-ih kad je isti bio sinonim za kriminal, mafiju, korupciju. U vremena kad je S.A.D. drmala velika ekonomska kriza i kad je društvo bilo ispunjeno autsajderima i marginalcima. Zašto je Gyllenhaal svoje antijunake smjestila upravo u taj ružan svijet? Poruka je jasna. Stoga što je upravo društvo to koje odbacuje ljude koji se ne uklapaju i od njih stvara čudovišta i nakaze. Kao metaforu za žensku autonomiju ona postavlja Nevjestin identitet. Je li ona samo nečija kreacija, ima li pravo sama birati svoj život, tko je ona zapravo?
Kroz kontekst vremena u kojem je radnja smještena, ali i neke druge ženske likove (očit primjer je Myrna, oštroumna persona koja radi savršen detektivski posao, ali tu titulu ne može dobiti jer je žena), Gyllenhaal se referira na njihov položaj kroz povijest i ovdje tu spolnu barijeru probija snažnom punk estetikom na tragu kultnih naslova poput ”Sid and Nancy” ili dijabolično-psihotičnog para Joker/Harley Quinn. Njezina nevjesta kroz unutarnji glas autorice knjige Mary Shelley razvija samovolju, prestaje biti objekt nečije želje i postaje ultimativna snaga ženskog pokreta. Njezin partner iliti Frankensteinovo čudovište (fenomenalni Christian Bale) s druge pak strane simbolizira usamljenost i očaj, osobu koja želi pripadati. Njegova fiksacija je slavni holivudski zabavljač i glumac Ronnie Reed (tumači ga redateljičin brat Jake), ljepuškast i vibrantan, neodoljivi sinonim za savršenog muškarca. Njihov zajednički susret? Sudar dvaju svjetova.
Kako to u konačnici sve skupa izgleda? Skupocjeno (op.a. Warner studio je navodno ‘spucao’ nekih 90 milijuna dolara u film!), artistički stilizirano, snažno, ali i preambiciozno. Gyllenhaal je u svakom pogledu napravila nešto novo, odvažno i znakovito. Koherentno? I ne baš. Problem ili točnije rečeno, problemi, leže u sudaru mnoštva ideja i žanrova, prenaglašene simbolike i feminističkog dodira koji kako radnja ide kraju postaje sve agresivniji i nametljiviji što ga postepeno ujedno pretvara u određenu woke propagandu. Dozvolite mi da pojednostavim svoju tezu. Plemenita ideja se monstruozno povezala s autorskom ambicijom i egom te se otela kreativnoj kontroli. Gyllenhaal je učinila klasične pretenciozne pogreške. Složila je dvosatni kolaž satkan od impresivnih prizora i ideološkog zamora, briljantnih glumačkih izvedbi koje se dijaloški i krivim redateljskim usmjerenjima prečesto sudaraju s nepotrebnim preglumljivanjem i teatralnošću (to je posebice vidljivo kod Jessie Buckley).
Razumijem njezinu intenciju povezivanja literarnog izričaja s kronikom društvenih promjena i ženskom emancipacijom, spolnom i socijalnom borbom, ali neke stvari su joj jednostavno potonule pod utegom pretjerane želje. Dvosatno trajanje se komotno moglo skratiti za barem petnaestak minuta što bi zadržalo dinamiku i savršeno razrađenu dimenziju ludosti. Neki likovi su mogli/trebali biti manje plošni (naš Zlatko Burić se svakako zabavio u svojoj kratkoj epizodi mafijaškog bossa), no uz sve navedene mane (i one s kojima vas nisam želio zamarati), ”The Bride” je ispao jedno čudno, smjelo kinematografsko iskustvo koje je uz bolju scenarističko/redateljsku kontrolu moglo uistinu ispasti nezaboravno.
OCJENA: 3.5/5