Težak? Da. Pretenciozan? Oooo da. Kvalitetan? Itekako. Spor? Bolno. Preporuka? E na to pitanje ću pružiti temeljiti odgovor nakon što vam prvo ispripovijedam o čemu se tu točno radi
Mladi njujorški par – Grace (Jennifer Lawrence) i Jackson (Robert Pattinson) sele se u ruralni dio Montane gdje on nasljeđuje kuću pokojnog strica. Nedugo po preseljenju Grace rodi dječaka Jacka i mirno okruženje učini se kao prava oaza za njegov odgoj, ali i njezin eventualni povratak pisanju. Isprva tako uistinu i bude. Grace i Jackson su zaigrani, zaljubljeni i sretni, no on ubrzo zbog posla počne sve više izbivati iz kuće dok se ona pak počne osjećati sve usamljenije, izoliranije i napušteno. Među takve tjeskobne osjećaje se ušulja i onaj sumnje nakon što Jacksonu u automobilu pronađe korišteni paket kondoma. Premda je on uvjeri kako isti pripada njegovom prijatelju, Graceina emocionalna i seksualna frustracija zaprime gigantske proporcije…
Da je argentinskoj književnici, scenaristici i dramaturginji Ariani Harwicz prije petnaestak godina netko rekao kako će njezin literarni prvijenac ”Matate, amor” (2012) nedugo nakon objave upasti u oko jednom od najvećih živućih redatelja na svijetu Martinu Scorseseu i kako će ga isti kroz svoj književni klub preporučiti oskarovki Jennifer Lawrence, vjerojatno bi pomislila da sanja ili bolje rečeno – fantazira, no tako su se stvari doista i odigrale.
Lawrence je poput ‘Martyja’ ostala zapanjena snagom te iznimno teške priče stoga je započela dugotrajnu misiju snimanja filma. Tako zahtjevan materijal zaslužio je najbolji mogući tretman, a kao savršeni redateljski izbor pokazala se istaknuta škotska autorica Lynne Ramsey (”Ratcatcher”, ”We Need to Talk About Kevin”, ”You Were Never Really Here”…) koja se kroz bogatu karijeru nerijetko usudila pomicati granice i temeljito ulaziti u psihu svojih kompleksnih likova.
Lawrence se uz producentsku dakako uhvatila i poprilično izazovne glavne glumačke uloge dok je sama Ramsey zaslužna i za koscenaristički doprinos sa cijenjenim dramaturgom Ednom Walshom. Kako čitava priča ne bi isključivo poslužila kao glumački poligon za ambicioznu Lawrence angažirana su i druga respektabilna zvjezdana imena poput Roberta Pattinsona za tumač njezina nesmotrenog supruga odnosno veterani Sissy Spacek i Nick Nolte kao Graceina svekrva i svekar.
Naravno, tako respektabilan glumački ansambl poslužio je prvenstveno kako bi nam prezentirao jednu proganjajuću psihološku priču o mentalnom zdravlju, postporođajnoj depresiji i emocionalnom slomu. E sad. Zašto tako angažiran film polarizira publiku? Razlog tome prvenstveno leži u autorskom tretmanu spomenutih tema. Radnja primjerice nije linearno posložena i tema mentalnog zdravlja glavne protagonistice ne dobiva klasičnu ‘medicinsku’ jasnoću gdje se publici sve kristalno pojasni unutar prve dvije minute filma već situacije i likove promatramo primarno iz Graceine perspektive i uma koji miješa stvarnost i halucinacije, fantaziju i prave životne izazove.
Mnogi će Ramsey zamjeriti i na sporom ritmu te (pre)artističkom izričaju i na tome im uistinu ne mogu zamjeriti. Naime, mnogo toga se kroz film događa, na neuobičajen način se tematski kazuje i o ideji ‘gubitka sebe’, kako opravdati svoju ulogu u društvu, a istovremeno se osjećati nevidljivo, nesposobno i usamljeno. Ramsey namjerno ne idealizira ‘svete’ ideje braka i majčinstva već prikazuje njihove mračne strane. Nesigurnost, bol i patnju, emocionalnu i fizičku istrošenost. Sve navedeno, Ramsey i Walsh su scenaristički ‘obojili’ simbolikom što predstavlja dodatni napor publici nenavikloj na ovako teške art-house drame. Jedan od takvih, očitijih simbola je i crni konj koji predstavlja slobodu, neukroćenost i Graceinu divlju stranu, stranu koja je ne može učiniti dobrom majkom ili poslušnom suprugom. Mnogi će ostati zbunjeni i likom crnog motociklista premda je gotovo evidentno kako on simbolizira ili točnije rečeno, utjelovljuje, potisnutu slobodu, strasti i želju za bijegom.
”Die My Love” svakako traži angažman i pripremljenost svojih gledatelja paralelno nudeći jedno posebno, ali istovremeno i prilično zahtjevno, za neke i zamorno iskustvo. Teškoj tematici se na sličan artistički, možda i poetičniji način prošle godine posvetila i Kristen Stewart u impresivnom redateljskom debiju ”The Chronology of Water” i mišljenja sam kako je to učinila na daleko upečatljiviji način. To ipak ne znači kako je Ramsey krivo posložila kockice svojeg novog djela, dapače, riječ je o iznimno slojevitom uratku, no nekako se čini kako će ga i najnaklonjenija publika pamtiti isključivo po fantastičnim glumačkim izvedbama negoli značajnim temama kojih se dotiče.
OCJENA: 3.5/5