Igrom slučaja, prije par mjeseci sam nakon duuugo vremena iznova pogledao izvanredni ZF klasik Jacka Arnolda ‘’The Incredible Shrinking Man’’ (1957.) ne znajući kako su se readaptacije romana legendarnog Richarda Mathesona friško primili i Francuzi, točnije, nizozemski redatelj Jan Kounen i zvjezdani Jean Dujardin.
Posjeduje li njihova verzija jednaku snagu originalnog predloška i filma ili je posrijedi tek tehnički ispoliranija verzija, procijenite sami nakon osvrta.
Za obiteljskog čovjeka i brodograditelja, Paula, (Jean Dujardin) jedno se rekreacijsko plivanje u moru pretvorilo u pravu noćnu moru kad je posve nesvjestan bio izložen nekakvom neobičnom kozmičkom fenomenu zbog kojeg se bez ikakvog racionalnog objašnjenja postepeno počeo smanjivati. Isprva te promjene nije ni zamijetio, no kako su počeli prolaziti dani, njegova odjeća je bivala sve manjom što ga je nagnalo da se obrati liječnicima. Prošavši sve znane i neznane pretrage oni ustanove ono što je već i sam znao – on se smanjuje.
Prolaze tjedni, Paul je sve manji, a njegova nervoza sve prisutnija i veća. Odnos s empatičnom, ali svejedno nemoćnom suprugom Elise (Marie-Josée Croze) i voljenom kćerkom Miom (Daphné Richard) postaje sve narušeniji, a sve pođe po krivu kad jednog dana ostane sam u kući i kad ga napadne njihova mačka. Bježeći pred svojim dojučerašnjim mezimcem Paul se skrije iza podrumskih vrata od kud nespretno padne u kutiju s otpadom.
Sićušan i tih, Paul je nemoćan signalizirati Elise svoju lokaciju. Ona zaključi kako je mačka učinila nezamislivo. Sam, Paul pokušava preživjeti na mračnom i pustom mjestu u kojem teško dolazi do hrane i vode i u kojem se u sjeni skrivaju neka, za njegovu visinu, uistinu zastrašujuća stvorenja…
Gledajući iznova Arnoldov film iz 1957. osjećaj divljenja me nije napustio. Ta stara garda holivudskih ‘čarobnjaka’ doista je znala za šaku dolara nemoguće učiniti mogućim. Njegov tim stručnjaka za praktične i specijalne efekte uključujući i legendarnog Clifforda Stinea tad je koristila niz inovativnih tehnika kako bi što uvjerljivije prikazala proces smanjivanja glavnog junaka, a u tome su uvelike pomogli gigantski rekviziti, kombinacija različitih kutova snimanja i montaže, optički efekti i dvostruka ekspozicija, kojekakvi mehanički efekti, minijature i modeli kao i poigravanje dubinom kadra i perspektive.
Naravno, ono što je prije gotovo sedam desetljeća izgledalo tako fascinantno, u našim tehnološkim vremenima ispada pomalo naivno, jeftino i neuvjerljivo, no mišljenja sam da to i dalje ne utječe na snagu i utjecaj Arnoldovog filma.
I dok je sam Mathesonov literarni predložak tonom bio značajnije mračniji, pesimističniji i intimniji (op.a. priča je među ostalom vrsna ‘meditacija’ o identitetu, strahu od gubitka kontrole i smislu postojanja u nepreglednom univerzumu), Arnoldov film je zbog duha vremena, ali i cenzure, bio blažeg tona s naglašenijim osjećajem za ZF i avanturu uz znatno manje eksplicitnu psihološku i seksualnu temu.
Neki su detalji u knjizi, poput borbe s paukom, bili više simbolički i psihološki s naglaskom na strah i degradaciju (do jučer sićušni pauk je sad junakova najveća noćna mora) dok se film logično više naslanjao na spektakl i avanturu.
Kounenova (‘’Doberman’’, ‘’Blueberry’’…) i Dujardinova modernizirana verzija naglasak pak stavljaju na odnos u obitelji gdje se priča promatra kroz njihovu emocionalnu dinamiku, a Paulovo smanjivanje ispada više kakva ‘obiteljska kriza’ negoli individualna tragedija. Barem je tako tijekom prve polovice filma. I dok roman i Arnoldov film tematski idu više prema apstraktnom i filozofskom kraju te se bave idejom čovjekova položaja u svemiru, nova verzija je prizemnija i fokus zadržava na preživljavanju, komunikaciji i pripadnosti obitelji.
Paulovo emocionalno stanje se može iščitavati kao moderna metafora za anksioznost i gubitak kontrole uzrokovan ‘nestajanjem’ zbog problema na poslu, ali i u obiteljskim aktivnostima, točnije, druženju i igri s kćerkom.
Za razliku od Arnoldovog filma čiji antologijski finale borbe s paukom djeluje spektakularno, Kounen (scenarij supotpisuje s Christopheom Duthuronom) ga umanjuje i fokus ostavlja na malim, intimnim trenucima našeg junaka.
Opasnost za Paula nije nužno fizička. Mnogi koji su gledali Arnoldov film dobro su upamtili i njegov duhovno uzdignut, moralistički i univerzalan smisao (Mathesonov roman je bio ipak poprilično otvoren i hladan) dok Kounen više pita: ‘Što znači nestajati dok ljudi koje voliš ostaju nepromijenjeni?’.
Dujardin (sjajan u Oskarom nagrađenoj ulozi u ‘’The Artistu’’) pruža jednu od svojih snažnijih uloga posljednjih godina, no to i nije neka velika novost. Većina filmova koje je nanizao nije vrijedna niti spomena (čast iznimkama, naravno). Kako radnja odmiče, njegov emocionalni, ali i fizički raspon postaju sve naglašeniji, a s tim i njegova gluma biva sve snažnija.
Ostali? Manje-više neprimjetni.
Efekti? Solidni, viđali smo i bolje. Kombinacija starih tehnika/trikova i jeftinog CGI.-ja. Jesmo li na kraju uopće i trebali ovu verziju?
Ako će privući kinima mlađe generacije i potaknuti ih na dublje razmišljanje, onda je opravdana premda je Arnoldov klasik u mnogočemu i dalje superioran. O romanu da i ne govorim.
OCJENA: 3.5/5
