Smile! je glazbena bilješka o odrastanju, sjećanjima i novim počecima Lucije Grabovac
Od školskih priredbi u Zemuniku, preko klapskih višeglasja i zajedničkih nastupa na pozornici, pa sve do intimnog kantautorskog izraza – glazbeni put Lucije Grabovac gradio se polako, strpljivo i iskreno.
U Kneževoj palači u Zadru uskoro će prvi put predstaviti svoj debitantski album Smile!, rad koji u sebi nosi djetinjstvo, obitelj, Smilčić, ali i godine učenja, slušanja i traženja vlastitog glasa.
Lucija se u našem razgovoru vraća na svoje prve pozornice, ljude koji su je oblikovali, glazbene utjecaje koji su je nesvjesno pratili te otkriva koliko je Smile! zatvaranje jednog, a otvaranje sasvim novog poglavlja!
Lucija, sjećaš li se svoje prve pozornice?
Naravno da se sjećam prve pozornice, to je bilo u OŠ Zemunik kad sam bila peti razred gdje sam pjevala i svirala All I Want For Christmas Is You na školskoj priredbi. Izuzev toga sam i kao petogodišnjakinja pjevala Zvončiće za TV reportažu o Smilčiću na dan Svetog Nikole. No ipak bih izdvojila prvu veliku pozornicu kod Kazališta lutaka 2010. godine kad sam imala prvi nastup kao šesnaestogodišnjakinja s ženskom klapom Anima Maris.
Kao dijete – jesi li više pjevala po kući, pisala pjesme ili samo maštala o pozornici?
Pjevala sam vrlo često, najdraža pjesma za pjevanje mi je bila Adio od Đani Maršana, sjećam se da bi to kod tete na obiteljskim okupljanjima uvijek pjevala iz sveg glasa. Pozornica mi je bila gdje god, tako da mi je mašta bila bujna. Kad sam imala 6 godina, kad bi došla u posjet djedu i baki u Smilčić, rodica i ja bi obavezno išle kod pradjeda Duje koji je tada bio u stotoj godini života i slušao je kako mu obje pjevamo. Tako da glazbe nikada nije nedostajalo.
Je li postojao neki trenutak ili osoba koja te posebno pogurala da se baviš glazbom?
Tu bih izdvojila Tomislava Pehara, svog dragog profesora glazbenog kod kojega sam išla na zbor u srednjoj školi i tada sam pjevala sopranske dionice (inače sam alt u klapi bila, haha, pa je to malo kontradiktorno bilo). Profesor Pehar je poticao moje pjevanje i puno je utjecao na moj glas sa svim vježbama koje smo radili na zboru, dok sam u klapi Anima Maris naučila čari klapske pjesme i višeglasja, bojanja, harmonije, međusobnog slušanja i stapanja glasova.
Koliko ti je iskustvo u A.K.A. Crescendo pomoglo u samostalnom glazbenom koraku?
Jaako puno, to su ljudi s kojima živim glazbu već evo 13 godina, zajedno rastemo i dalje, ali i razvijamo se kao pojedinci. Puno toga smo postigli u dosadašnjih 13 godina, vrlo je teško razabrati sva ta iskustva, a mnogo ih je. Drugačije je biti na pozornici s još pet ljudi s kojima dišeš kao jedno, a drugačije je biti sam i nekako izložen. Tako da bih rekla da mi je svako glazbeno iskustvo unazad tih 13 godina davalo snagu da kreiram nešto svoje.
Zašto baš naziv Smile!? Je li to poruka, stanje duha ili mali podsjetnik?
Naziv Smile je zapravo zanimljiva stvar jer ne radi se o osmijehu, već o nadimku za moj Smilčić. Rodica i ja bi uvijek kao klinke govorile: ‘’idemo u Smilu’’, a ne: ‘’idemo u Smilčić’’. I tako je to ostalo u mom leksiku do dana danas i svojevrsni je omaž Smilčiću.
Kad pogledaš ovaj debitantski album, vidiš li u njemu tragove one djevojčice koja je tek sanjala glazbu?
Naravno da vidim te tragove, jer mi je oduvijek bilo fascinantno kako pjesme nastaju, kako su nastala sva ta remek djela koja slušamo, od klasike do modernog popa. Odrastala sam uz glazbu, roditelji su me upoznali sa toliko različitim žanrovima da sam od djetinjstva slušala Joan Baez, Beatlese, Pink Floyde što je mama gurala, a moj tata je više volio The Doors i takve stvari i uvijek je slušao u autu album All The Best Movie Songs.
Postoje li izvođači ili albumi koji su te nesvjesno oblikovali dok si radila na Smile?
To je neupitno, mislim da najviše utjecaja čini pokojna frontmenica Dolores O’Riordan iz The Cranberriesa, jer obožavam njen stil pjevanja, toliko sati sam utukla u slušanje Cransa tokom tinejđerskih dana da je to nevjerojatno. Onda, Alanis Morissette svakako ima utjecaja zbog naguravanja što više teksta u jedan line, a Dave Matthews zbog vještog melodijskog rješenja tih istih naguranih riječi. Sve sam to prepoznala na pjesmama, plus Taylor Swift na pjesmi Serenity koja je već ‘’vani’’, tu se može čuti njen neki stil jer me jako podsjeća na njenu pjesmu August.
Koliko su pjesme autobiografske?
Omjer je 60:40 u korist autobiografskog, a ovaj manji postotak je u korist mojoj mašti i intrigantnosti Svemirom i nekim neobičnim stvarima koje pobuđuju moju maštu.
Osjećaš li da je Smile! zatvorio jedno poglavlje ili otvorio novo?
Sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da je zatvorio jedno poglavlje, ali ujedno otvorio jedno novo, jer ne znam što me čeka iza ugla, tko zna…
Je li ti teže ili ljepše prvi put predstavljati album baš pred ”svojom” publikom?
Ljepše rekla bih, pred obitelji, prijateljima, kolegama, svom publikom koja dođe s ciljem i ljubavlju prema glazbi.
Kako je biti kantautorica na zadarskoj sceni danas?
U tome se tek okušavam, ali imala sam priliku pjevati vlastite pjesme unazad tri godine sa ženskim bendom Lotus. Osnovale smo se 2023. godine i sviramo te tri pjesme koje sam ‘’izbacila’’ kao singlove, When I See You, Space Cowboys i Serenity, uz sve ostale covere koje sviramo po raznim manifestacijama.
Možeš li nam otkriti s kim surađuješ, tko su tvoji prvi ”slušatelji” i gdje je album snimljen?
Surađujem već zadnjih 6 godina s dragim prijateljem, producentom, aranžerom i divnim čovjekom Renatom Babićem, vlasnikom Liquid Cat Studio bez kojega se niti jedna od ovih 14 pjesama na albumu ne bi snimila i otišla u eter. S njime je takva lakoća raditi, vrlo brzo smo kliknuli i počeli sa snimanjem i radom na albumu. Moji prvi slušatelji su obitelj i prijatelji kojima sam pokazivala pjesme i dok su bile u izradi.
