U subotu, 25. travnja, Palača Cedulin u Zadru bit će prostor vrhunske glazbene izvedbe. Bit će to Loveroom No ordinary, večer inspirirana estetikom Sade Adu i njezinim prepoznatljivim spojem elegancije, intime i dubine!
Kako stoji u najavi, program počinje u 21 sat, a to će ujedno biti i last entry, čime se osigurava cjelovit i intiman doživljaj večeri od početka do kraja.
Bio je to povodom da napokon dogovorim susret s Karlom Kneževićem i doznam što je uopće bio “okidač” za Loveroom, kako je krenuo u glazbene i organizacijske puteve, kako gleda na koncertnu i klupsku ponudu u Zadru, što smatra potrebnim za razvoj scene, što se uopće nudi mladima i još mnogo toga.
Sam projekt u palači Cedulin zamišljen je kao večer za Homage Collective, sastav domaćih glazbenika okupljenih oko ideje da velikim autorima i njihovim djelima pristupe s poštovanjem, ali i vlastitim autorskim pečatom. Njihove interpretacije nisu klasične obrade već riječ je o promišljenim aranžmanima koji zadržavaju duh originala, ali mu daju novo, koncertno uzbudljivo ruho.
Pjesme će izvoditi tri snažne i različite vokalistice Željka Veverec, Lu Jakelić i Ivona Šimunić. Uz njih nastupa i vrhunski instrumentalni sastav: Vojkan Jocić (tenor saksofon), Zvonimir Bajević (truba), Nikola Šantek (klavijature), Robert Vrbančić (bas), Davor Doležal (gitara i aranžmani) te Borna Šercar (perkusije).
Karlo, kako opisati pojam Loveroom nekome tko prvi put čuje za njega?
Loveroom je sve najbolje što nudi house glazba, DJ-evi, jedan identitet koji prati klupsku scenu, klupsku atmosferu i svjetske trendove koji postoje diljem svijeta.
Pričajmo o prostorima… Je li takvom konceptu kao što je Loveroom teško doći do prostora za djelovanje u Zadru?
Tu jest jako teško doći do dozvola za lokacije. Ljudi su dosta rezervirani po tom pitanju. Tako da jednostavno praktički nisam smio raditi ono što sam htio raditi, kao što je house i ta glazba, jer jednostavno postoje određene predrasude.
Mislim da ljudi nisu dovoljno educirani o svjetskoj glazbenoj sceni i ne znaju zapravo što je pozitivno i koliko takve stvari imaju pozitivan utjecaj na grad, njegovu kulturu i svakodnevni život. Nego gledaju na to kao: „Tu će biti 200 narkomana“ i jedva čekaju da to završi ili idealno da toga uopće ni ne bude. Mislim da žanrovi izvan ovog što je sada zadarsko, dalmatinsko, klasično – ti “klasični koncerti”, mislim da samo takve stvari prolaze. Tu ćeš uvijek dobiti zeleno svjetlo.
Ako želiš ići izvan bilo kakvog okvira, da je nešto drugačije – ne bih rekao alternativno, ne volim tu riječ – house glazba i ovo što radim apsolutno nije alternativno, nego je to samo nešto što ovdje nije svakodnevica. Tako da ovo što se događa za mjesec dana zapravo se dogodilo zato što praktički ne smijem raditi ono što želim raditi, a volio bih raditi jače, luđe, veće, atraktivnije.
Međutim, nažalost, prostori u gradu i pravila su tu… ne možeš ti do 2 ujutro puštati glasnu glazbu i raditi što želiš, nego moraš biti ograničen. Jednostavno ne možeš raditi sve što želiš zbog nekakve atmosfere koju ne možeš sam promijeniti. Borim se, ali nisam dovoljno jak sam.
Ali imaš dobre suradnike očito, kad dobivaš zeleno svjetlo?
Nemam. Ja sam sam sebi suradnik. Naša ”firma” nema nijednog zaposlenog osim mene. Sve što vidite da se događa, isključivo sam ja napravio svojim trudom i možda malo ludošću.
Kako si recimo došao na ideju za Loveroom u Jazinama?
Otišao sam tamo, nisam ni znao da je prostor otvoren. Ušao sam i pitao ima li netko nadležan da razgovaramo o prostoru. Slučajno se dogodilo da je direktor bio u uredu. Ušao sam, rekao „Dobar dan“, predstavio se i to je bilo to. Dakle, iza mene ne postoji nikakva pozadina, ni suradnici ni netko drugi, sve što radim, radim sam, uz Božju pomoć. Ako prođe – prođe.
Mislim da je ipak došlo do određenog pomaka prema slobodnijem smjeru. Možda sam nekako osjetila to na Adventu u Zadru, na pozornici “Gramofon” na pijaci.
Slažem se, to je određeni iskorak. Nisam jedini koji ima osjećaj da se nešto mijenja. Ne bih rekao da je to već na razini kakvu bismo željeli, ali svakako je riječ o prvom koraku u dobrom smjeru.
Sama činjenica da postoji volja za nečim drugačijim, za sadržajem koji izlazi iz klasičnih okvira i koji je možda malo kreativniji od norme, već je značajna.
Također, moram pohvaliti Grad Zadar koji nas je prije otprilike mjesec dana pozvao, mene i kolege organizatore, na sastanak s gradonačelnikom i predstavnicima grada. Razgovarali smo upravo o problemima poput nedostatka lokacija i načina na koji nam grad može pomoći, a da sve i dalje ostane unutar određenih okvira.
To je prvi put u deset godina koliko se bavim ovim poslom da je netko iz Grada preuzeo inicijativu i pokušao otvoriti dijalog. Iako na kraju nismo donijeli konkretne zaključke, već sama činjenica da postoji osjećaj podrške puno znači, netko prepoznaje trud, probleme i želju da se napravi nešto pozitivno.
I na Gradskom vijeću ponovno se otvorilo pitanje prostora poput Kapetanskog parka, a stigla je i potvrda kako će u budućnosti biti obnovljeno, postavljanjem jedinstvenog umjetničkog rješenja na površini košarkaškog igrališta.
To je također bila tema na sastanku. Govorim iz vlastite perspektive – možda sam na tom sastanku djelovao pomalo direktno, ali poanta je bila naglasiti da, bez obzira na to koju lokaciju grad predvidi za takve evente, ja kao Loveroom, odnosno kao Karlo Knežević, ne bih nužno radio događaj na toj istoj lokaciji.
Za mene je ključno biti individualan. Ako svi idu lijevo, ja želim ići desno, i obrnuto. Koja je poanta ako svi organiziraju iste stvari na istim mjestima?
Smatram da svaki organizator mora imati svoj pečat, svoj identitet i autentičnost, a lokacija je važan dio toga. Primjerice, događaj u Jazinama imao je poseban značaj upravo zbog same lokacije. Jazine nosi snažnu simboliku, od sporta i košarke do cijele kulturne priče koja ide uz to. Da se isti event održao negdje drugdje, efekt sigurno ne bi bio isti.
Cijela ideja Loveroom koncerata zapravo je izlazak iz okvira – ne samo glazbeno, nego i prostorno?
Cilj je stvoriti moment iznenađenja, doživljaj koji počinje već samim dolaskom na lokaciju. To, naravno, nije ništa novo u svjetskim okvirima, takvi koncepti postoje godinama, od festivala na nekim skijalištima, planinama, plažama, muzejima, do urbanih točaka, u gradovima poput Berlina ili Amsterdama.
Što se tiče prostora i ideja, moje pravilo je: što luđe, to bolje. Imam jednu ideju koja je daleko najluđa od svih i trenutno je razvijam, ali o njoj ne mogu govoriti jer je još uvijek vrlo osjetljiva. Iskreno, nisam siguran hoće li se realizirati, ali radim na tome i čekam odgovore.
Evo ako to ne prođe, selim iz Zadra (smijeh)!
Općenito, nemam neku jednu specifičnu lokaciju – zanimaju me upravo ona mjesta na kojima ljudi najmanje očekuju događaj. Tamo gdje bi netko rekao da to nema smisla – baš tu želim napraviti event. To mogu biti nogometna igrališta, teniski tereni ili neki potpuno neočekivani prostori. Bitan je taj moment iznenađenja i izlaska iz okvira.
Znači, razlika je u tome što su tamo takve inicijative prepoznate i podržane od strane gradova i turističkih zajednica?
Naravno, uvijek treba voditi računa o sigurnosti i organizaciji. No, kao organizatoru, meni je u interesu da sve prođe bez problema, to je temelj ozbiljnog rada. Problemi se mogu dogoditi svugdje, čak i na najvećim svjetskim događanjima. Primjerice, organizacija poput BSH Events, koja je jedan od najboljih primjera u Hrvatskoj kako raditi evente na visokoj razini, također se susrela s nepredviđenim situacijama. Dogodilo se da DJ koji je bio headliner, a koji je plaćen vrlo visoko, jednostavno nije stigao na vrijeme zbog kašnjenja leta.
Takve stvari su dio posla i pokazuju da organizacija događaja uvijek nosi određeni rizik, bez obzira na iskustvo i razinu profesionalnosti.
Što je onda po tebi još problematično za našu zadarsku klupsku i festivalsku scenu?
Sve se zapravo svodi na mlade. Mislim da je najveći problem u Zadru nedovoljna educiranost mladih o toj sceni koja inače itekako postoji i razvija se.
Ako netko počne izlaziti s 16 ili 17 godina i sve do 23. ili 24. ide isključivo na turbo-folk i sličnu glazbu, to postaje njegov identitet. To oblikuje njegov ukus i način na koji će kasnije doživljavati glazbu i onda će taj isti obrazac prenositi dalje na svoju generaciju.
Da u Zadru postoje događanja poput Loverooma, Selecteda ili Ritamike i da se to događa češće, recimo nekoliko puta mjesečno, situacija bi bila drugačija. Kad bi postojao i neki manji klub od, primjerice, 300 ljudi koji kontinuirano promovira različite žanrove, bilo da je riječ o jazzu, soulu, discu ili houseu, ljudi bi imali priliku čuti nešto novo.
Tek tada bi mogli razviti vlastiti ukus i razlikovati što im se sviđa, a što ne.
Ako im ne ponudiš ništa drugo, normalno je da će prihvatiti ono što im je dostupno i to će postati njihov identitet. To je zapravo najtužnije.
Ajmo sad malo na onaj “nulti Loveroom”! Lijepa sjećanja?
Što se tiče samih početaka, jako se dobro sjećam prvog eventa. Bio je 12.12.2021. Loveroom kao projekt zapravo postoji relativno kratko, ali u tom vremenu napravljen je velik iskorak.
Ima li naziv Loveroom svoju priču?
Cijeli život pratim svjetsku scenu i slušam house, soul, disco i slične žanrove. S vremenom sam razvio sluh i razumijevanje glazbe, prepoznajem uzorke, produkciju, reference. To mi je postalo potpuno prirodno. Jedna od organizacija koja me jako inspirirala je Boiler Room, koja je radila evente na specifičan način i stvarala poseban doživljaj. Taj pristup mi je bio velika motivacija. Od samog početka, Loveroom ima i humanitarnu komponentu. Dio prihoda od svakog eventa donira se lokalnim organizacijama u Zadru. Ideja je bila promijeniti percepciju noćnog života, od nečeg negativnog prema nečemu što može imati pozitivan utjecaj na zajednicu.
Prvi event bio je organiziran u suradnji sa zadarskim azilom za životinje. Karta je bila simboličnih 5 eura, a cijeli događaj imao je i humanitarnu svrhu.
Marketinški smo to odradili na malo drugačiji način, nosio sam srce po gradu, penjao se na razne lokacije, pojavljivao se na neočekivanim mjestima. Cilj je bio stvoriti “FOMO efekt” i zainteresirati ljude da se pitaju ”što se događa”.
S obzirom na to da publika tada nije bila naviknuta na takvu vrstu glazbe, morao sam pronaći balans. Ubacili smo i neke domaće elemente, obrade poznatih pjesama, kako bi se ljudi lakše povezali s glazbom.
Primjerice, možeš imati najtvrđi house ili rave beat, ali ako ljudi prepoznaju vokal, recimo od Colonije, odmah se povežu s time. To je bio način da ih postupno uvedemo u nešto novo. Kasnije tijekom večeri prelazili smo na “čišći” house zvuk. Tako smo stvorili prijelaz koji je publici bio prihvatljiv, ali i edukativan.
Veliku pažnju posvetili smo i vizualnom identitetu, uredili smo prostor, snimali setove za YouTube i pokušali napraviti događaj koji izgleda i zvuči ozbiljno.
YouTube nam je važan i zbog uspomena. Možda danas netko ne traži aktivno te snimke, ali za 10 ili 15 godina to ostaje kao dokument vremena. To je nešto što ostaje – da možeš pokazati gdje si bio, što si radio i kako je to izgledalo.
Što treba imati jedan vrhunski event u smislu produkcije?
To je jako široka tema o kojoj bih mogao pričati satima. No ukratko, ključ je u ozbiljnim partnerima i ljudima koji znaju raditi kvalitetan zvuk. U Zadru, nažalost, još uvijek nedostaje svijest o važnosti tog segmenta, što je posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja klupske i festivalske kulture.
Na kraju dana, zvuk je apsolutni prioritet. Da imam primjerice, budžet od 200 tisuća eura za otvaranje kluba, 180 tisuća bih uložio upravo u razglas i produkciju. Jer bez kvalitetnog zvuka nema ni kvalitetnog iskustva. Dakle, zvuk je apsolutni prioritet, sve ostalo dolazi nakon toga. Možeš imati vrhunsku lokaciju i produkciju, ali ako zvuk nije dobar, cijeli doživljaj pada u vodu.
U tom svijetu postoje jasno definirani standardi. Točno se zna koji su najbolji brendovi razglasa, subwoofera i opreme. To je kao s automobilima – ne mora ti nitko objašnjavati zašto je Ferrari vrhunski auto. Isto tako, kad koristiš sustave poput d&b audiotechnik, Funktion-One ili Void Acoustics, znaš da si već na 90% savršenog zvuka. Nakon toga dolazi produkcijski tim – ljudi koji su specijalizirani za taj posao i koji znaju odraditi sve finese na sam dan eventa. Ja osobno najviše radim s ekipom iz RMS, koji koriste d&b sustave i stvarno su vrhunski u svom poslu.
Kombinacija vrhunske opreme i kvalitetnih ljudi daje sigurnost da će rezultat biti maksimalno dobar. To je kao kad angažiraš najboljeg arhitekta, jednostavno znaš da će posao biti odrađen kako treba.
Kako je došlo do ove ideje za Loveroom No ordinary s posvetom Sade?
Ideja za večer posvećenu Sade došla je nakon što sam vidio sličan koncept u Zagrebu, u klubu Peti kupe, gdje je organizirana večer posvećena njezinoj glazbi.
Inače, radio sam tamo dva mjeseca s kolektivom Shapeshifters i vlasnikom kluba Antonijom Žužom. Uspjeli smo rasprodati event i to mi je bio jedan od onih “dream come true” trenutaka, tada smo shvatili da imamo nešto vrijedno. Program koji je krenuo iz Zadra za pedesetak ljudi uspio je rasprodati veliki klub u Zagrebu. To je bio dokaz da radimo nešto što ima smisla.
Kako obožavam Sade, slušam je u autu, imam njezine ploče i CD-ove, htio sam napraviti nešto kvalitetno i drugačije, ali i dovoljno “pitko” za širu publiku. Budući da grad često ne odobrava lokacije za klasične house evente zbog buke i dinamike, pokušao sam pronaći balans između kvalitete i prihvatljivosti.
Moram pohvaliti i Turističku zajednicu Grada Zadra koja nam je izašla u susret s prostorom. Čak i kad nešto ne prođe, trudim se to razumjeti – postoje ograničenja koja nisu uvijek pod kontrolom pojedinaca.
Koliko posjetitelja može doći u palaču Cedulin?
Što se tiče kapaciteta, to se obično računa prema kvadraturi – otprilike 2 do 3 osobe po kvadratu. Za taj prostor rekao bih da je realan kapacitet oko 600 ljudi. Razumijem i drugu stranu, u gradu žive ljudi, tu su obitelji, djeca, stariji. No s druge strane, ono što stalno naglašavam jest da od grada ne tražim novac, sponzorstva ni posebne privilegije. Tražim samo priliku – da mi se omogući korištenje lokacije koju ću vratiti u prvobitno stanje. Ako nešto oštetim, spreman sam snositi odgovornost.
Ponekad imam osjećaj da se ne razumije koliko ovakvi događaji mogu značiti za grad. Organizatori nisu problem, oni su prilika. Ako, karikiram, dovedemo izvođače poput Black Coffee ili Carla Coxa, govorimo o potencijalu dolaska tisuća ljudi. To znači noćenja, restorane, prijevoz, cijeli ekonomski lanac.
Primjeri postoje – pogledajmo Pulu, gdje dolaze velika imena ili se organiziraju veliki glazbeni eventi. Takvi događaji donose konkretan benefit gradu.
Naravno da će biti buke, naravno da će biti gužve, ali govorimo o nekoliko dana u godini koji mogu donijeti veliku vrijednost. Ne možemo s jedne strane govoriti o turizmu, a s druge ne biti spremni na minimalne kompromise. Realno, nemamo turizam 365 dana u godini, imamo možda 30 do 60 dana pravog intenziteta. Upravo zato takve prilike treba maksimalno iskoristiti.
