Veliko finale izbora Najljepša mama Hrvatske i Najtata Hrvatske održava se večeras u Šibeniku, a mi smo porazgovarali s kandidatkinjom iz Zadra – Ines Dragović Pedić, koja deset godina u Zadru odgaja nove generacije plesnih talenata.
U Zadru je koncem svibnja održano najveće plesno natjecanje u Hrvatskoj, koje je na Višnjik dovelo više od 2500 sudionika iz cijele zemlje. Iza organizacije stoji predsjednica plesne škole Bellus i finalistkinja izbora za Naj mamu — vedra Siščanka Ines Dragović Pedić, koja već deset godina u Zadru odgaja nove generacije plesnih talenata.
Uz vođenje kluba koji danas broji čak 450 članova, Ines je ponosna mama petogodišnje Sofije. Razgovarali smo o plesu, djeci, roditeljstvu, izazovima današnjeg vremena i svemu što stoji iza jednog ovako velikog projekta.
Koliko je vremena potrebno da se organizira jedan ovakav događaj?
Pa rekla bih – 365 dana u godini. Svaki dan traju pripreme i slaganje cijelog eventa: od toga kako će izgledati, preko dizajna pa sve do samih završnih detalja. Jednostavno, svaki dan smo imali što raditi. Najintenzivniji je zapravo zadnji tjedan, kada kreću završne pripreme i kada doslovno ne stajemo tjedan dana. Ali na kraju se sve isplati, jer ovo radimo zbog djece – zbog sve djece koja plešu oko nas.
Želimo mlade potaknuti da se bave sportom. Ne mora to nužno biti ples, može biti bilo što drugo, ali cilj je maknuti ih s mobitela i ekrana te im pružiti neku drugu dimenziju zajedništva, prijateljstva, druženja i putovanja.
Što je tebi osobno bio okidač da uđeš u svijet plesa? Koje je tvoje najranije sjećanje i trenutak kada si shvatila: “To je to, time se želim baviti cijeli život”?
Plesati sam počela prije 28 godina, sa samo tri godine. Rekla bih da sam već s nekih 15 godina znala da je to moj put. Nisam tada još znala u kojem će se smjeru sve razvijati jer inače nisam Zadranka, nego Siščanka. Tamo sam radila i u jednom plesnom klubu, a onda sam odlučila preseliti se ovdje. Nakon godinu dana odlučila sam otvoriti vlastiti klub. Kao i svi mladi ljudi, radila sam razne poslove, ali ples me uvijek vukao. Srce me vodilo prema plesu i prema plesnoj školi. Mislim da je to bila najbolja odluka koju sam donijela. Vjerujem da to mogu potvrditi i ”moja djeca” koja plešu, kao i njihovi roditelji, jer mislim da su upravo oni najbolja reklama za sve ono što radimo.
Jako ste i plesna mala familija, suprug, ti i malena Sofia, ali to ćemo malo kasnije spomenuti. Koliko dugo Bellus postoji?
Bellus će sljedeće godine proslaviti 10 godina postojanja.
To je baš jedna lijepa, okrugla obljetnica.
Jest. Pripremit ćemo nešto posebno. Za sada samo završavamo Višnjik i cijelo ovo događanje, a onda se bacamo na našu produkciju koja je svake godine u lipnju. Bellus danas ima 450 članova.
450? To je zapravo 450 obitelji.
Tako je. Kad tome dodate bake, djedove, tete i sve ostale, to je stvarno velika brojka. Iz godine u godinu rastemo i ove godine se čak bojim da više nećemo moći primati nove članove jer smo popunjeni do kraja.
Nažalost, nemamo dovoljnu podršku kada je riječ o prostoru. U Zadru jednostavno nema dovoljno velikih prostora u kojima bi se ovakvi projekti mogli kvalitetno realizirati. To mi je jako žao jer ne bih voljela da nešto što djeca toliko vole stane na ovome i da neka djeca, koja trenutno nisu kod nas, ostanu zakinuta za jedno ovakvo iskustvo. Nažalost, nisam svemoguća. Imam jako puno ideja i projekata koje bih voljela ostvariti, ali jednostavno mi treba malo više podrške kako bi se sve to moglo realizirati.
Gdje su treninzi?
Trenutno smo u City Galleriji i tamo imamo veliki prostor — zapravo jedini takav koji nam odgovara. Tamo smo već osam godina. Super nam je lokacija. Roditelji za to vrijeme mogu prošetati centrom, popiti kavu ili obaviti shopping dok čekaju djecu. Stvarno je praktično i ugodno, ali prostor nam polako postaje premalen.
Znači vrijeme je za širenje.
Definitivno.
Ja često kažem da je Zadar grad košarke i plesa. Slažeš li se s tim?
Slažem se, ali mislim da se ipak puno više podržava košarka i sportovi tog tipa nego ples kao ples. Da nije tako, vjerujem da bismo imali puno veću podršku Grada Zadra, a nažalost nemamo je dovoljno.
Iskreno, nemam razloga uljepšavati stvari. Mislim da bi grad trebao više podržavati ovakve događaje. Primjerice, bilo bi prekrasno kada bi se pokrio najam dvorane kako bi ulaz roditeljima i posjetiteljima mogao biti besplatan. Tada bi roditelji bez dodatnog opterećenja mogli doći gledati svoju djecu.
Danas su troškovi veliki — od kotizacija do ulaznica — i potpuno razumijem roditelje. Ali organizacija ovakvih događaja izuzetno je skupa i ponekad jednostavno nemamo puno izbora. A vremena su stvarno izazovna.
Nove generacije, novi problemi
U deset godina sigurno si puno toga primijetila kod svojih polaznika. Možda da se osvrnemo na današnje generacije djece. Često se govori kako djeca imaju sve slabiju motoriku, manje samopouzdanja i općenito manje socijalnih vještina. Što ti misliš o tome, s obzirom na to da si stalno u kontaktu i s djecom i roditeljima? Može li ples tu napraviti neku promjenu?
Nažalost, kako dolaze nove generacije, bojim se da imamo sve više problema. Možda čak i problema koje roditelji ne prepoznaju kao ozbiljne, a neke bi se stvari trebale početi rješavati na vrijeme.
Naravno, svi bismo voljeli da naše dijete bude savršeno — i ja za svoje dijete želim isto tako sve najbolje. Ali mislim da je roditeljstvo ipak broj jedan i da smo mi ti koji moramo biti snažna ruka i stijena uz svoje dijete: pratiti ga, ukazivati mu i na greške, ali i na njegove kvalitete. Ipak, možda neke stvari danas više nisu ni do samih roditelja. Došla su neka druga, rekla bih i teža vremena, u kojima prevladavaju telefoni i internet. Djeca su izložena previše sadržaja i svemu pristupaju puno ranije nego prije. Nekada se u pubertet ulazilo s 13, 14 ili 15 godina, a danas djeca u njega ulaze već s devet godina.
Iz generacije u generaciju gledam kako sve to kreće sve ranije i iskreno me pomalo strah svega što nas tek čeka. Djeca su dobra i kod mene stvarno slušaju i rade. Ne mogu reći ništa loše o njima. Ali generalno se vidi da kao društvo ipak imamo određeni problem. Mi kroz sport pokušavamo barem dio toga popraviti. Ja se stvarno trudim dati maksimum, ali to jedino mogu uz pomoć roditelja i svih ostalih koji su uključeni u odrastanje djece.
Svoje dijete nosiš i oko vrata (privjesak s pločicom, op.a). Je li to ono — jabuka ne pada daleko od stabla? Primijetila sam i na društvenim mrežama da nemaš problem s tim da otvoreno pokazuješ svoju obitelj, dijeliš priče, fotografije i vaše plesne trenutke. Kako ti gledaš na to?
Nemam problem s tim, stvarno nemam. Mislim da trebamo biti otvoreni. Puno radim s djecom i roditeljima i volim da oni upoznaju i mene kao osobu, jer sam uz njih od najranije dobi, od trenutaka kada zajedno idemo na toalet, i vodimo se za ruke, pa sve do onih ozbiljnijih godina kada zajedno rješavamo probleme vezane uz školu, odrastanje i sve ostalo.
A što se tiče mog djeteta, rekla bih da sam po nekim pitanjima ipak dosta stroga kao roditelj. Nikada joj neću reći da je nešto najbolje ili savršeno. Uvijek ću prva ukazati i na ono što može bolje, iako ima tek pet godina. Mislim da je to danas realno, jer ne možemo živjeti u nekom svijetu bajki u kojem je sve idealno. Nažalost, nije sve savršeno. Ja sam osoba koja je jako osjetljiva i kada mi netko nešto kaže, to me stvarno pogodi. Zato bih voljela da ona ne bude takva, da bude malo čvršća i otpornija na neke stvari.
Za sada je jedinica, a hoće li i ostati?
Dobro. Svi koji me poznaju znaju da obožavam djecu, ali uz posao kojim se bavim drugo dijete je trenutno stvarno nemoguća misija.
Što te potaknulo da se prijaviš za Naj mamu?
Nisam se ja prijavila — to su napravile moje prijateljice. Doslovno su me ubacile u vatru baš u periodu kada imamo najviše posla. Ali dobro, vidjet ćemo 3. lipnja kakva će biti odluka žirija.
Znači sve se odvijalo paralelno s pripremama za Festival na Višnjiku?
Na to smo već navikli.
Upoznala si i ostale kandidatkinje. Koliko ste slične, a koliko različite? Kakvo je to iskustvo bilo?
Sve smo slične po tome što smo majke, ali karakterno smo jako različite. Svaka ima neke svoje interese, način razmišljanja i pogled na život. Međutim, sve su stvarno drage i kvalitetne žene. Kada čitam komentare na društvenim mrežama vezane uz takve izbore, zna mi biti žao jer ljudi znaju biti jako ružni. A nije u redu, jer smo prije svega majke i žene koje su se možda samo htjele okušati u nečem novom. Neke su se same prijavile i zašto ne bi? To je novo iskustvo, upoznavanje ljudi, putovanja i druženje. Mislim da je to sasvim u redu, iako možda neki to ne razumiju najbolje.
Što dodati još na kraju ususret finalu ”Najljepša mama Hrvatske i Najtata Hrvatske” osim – sretno, Ines!
