Teško se ne zapitati, kako je pobogu Carl Franklin uspio snimiti OVO i nikad više ne napraviti dobar film?!
Izvorni naslov: Devil in a Blue Dress
Režija: Carl Franklin
Uloge: Denzel Washington, Tom Sizemore, Jennifer Beals, Don Cheadle
Trajanje: 102 minute
Godina: 1995.
Produkcija: TriStar Pictures
Los Angeles je u četrdesetim godinama prošlog stoljeća bio vrlo zajebano mjesto. Zapravo, ako ćemo vjerovati noir filmovima iz tog razdoblja, ni ostali veliki američki gradovi nisu bili ništa bolji. Danas možda znamo bolje. Znamo da sve što vidimo na filmu nije istina, znamo da detektivske priče u kojima glavne uloge igra Humphrey Bogart su samo to. Priče. Kako je onda moguće da je u novijem razdoblju snimljen noir film koji je uvjerljiv? Koji doista ima smisla? I uz to priču koja vas do samog kraja drži na rubu sjedala?
Vrlo jednostavno. Vrijeme je ostalo isto, priča je ostala slična, lokacije su ostale sasvim iste. Lokalitet se promijenio. “Vlag u plavoj haljini” proveo nas je kroz crnačke četvrti južne Kalifornije, uveo nas u svijet koji je tipični američki film ignorirao praktički do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Dao je noiru jednu ljudskiju, realniju dimenziju. Prikazao nam je istinsko lice Amerike. Ružno, prljavo i zlo.
“Vrag u plavoj haljini” upoznao nas je s Ezekielom “Easyjem” Rawlinsom, poštenim radnikom s dobrim vezama, koji je taman kupio svoju ugodnu kućicu u (crnačkom) predgrađu i sad je samo želi otplatiti i kao u bajci živjeti sretno do kraja života. Međutim, nakon što dobije otkaz na svom loše plaćenom poslu u tvornici aviona, niti to više neće biti moguće. A prilike za izlaz iz bezizlazne situacije ne ukazuju se baš često
Pa tko je onda on da odbije dobru poslovnu šansu kad mu doslovno zakuca na vrata? De Witt Albright će Easyju ponuditi priliku da u samo nekoliko dana zaradi svoju mjesečnu, vjerojatno i dvomjesečnu plaću. Sve što mora napraviti je pronaći “Vraga u plavoj haljini”, djevojku iz poluvisokog društva (današnjim rječnikom – sponzorušu) Daphne Monet. A zašto je DeWitt za ovaj detektivski posao odlučio angažirati baš Easyja? Odgovor je vrlo jednostavan – Daphne voli “crno meso”. Što je za bijele “dame” tog vremena bilo neprihvatljivo, pa Easy mora vrlo delikatno tretirati vrući krumpir koji drži u rukama.
S ovako fantastičnom pričom u klasičnom je noir žanru bilo teško podbaciti, čak i ako ju nije napisao Raymond Chandler. Ali “Vrag u plavoj haljini” je samo stilski klasični noir. Po svemu ostalom radi se o modernom detektivskom trileru, s neočekivanim twistom i krvavim završetkom. Ipak je, doduše, neobičan način na koji ovaj neonoir (u punom smislu tog posljednjih godina popularnog epiteta) funkcionira neovisno o kinematografskoj povijesti žanra. I sam za sebe čini remek – djelo. Teško se ne zapitati, kako je pobogu Carl Franklin uspio snimiti OVO i nikad više ne napraviti dobar film?!
