Ozbiljnog kandidata za nadolazeće 'zlatne kipiće' ili barem onog u kategoriji najbolje muške uloge – ''Marty Supreme'' nisam stigao uloviti u kinima početkom godine, ali zahvaljujući tradicionalnoj 'Oscar reviji' i toj je nepravdi došao kraj
Hoće li ‘mali’ Timothée Chalamet potvrditi svoju ulogu favorita koju mu je među ostalom donio i nedavno osvojen ‘Zlatni Globus’ doznat ćemo u ponedjeljak u ranojutarnjim satima, no unatoč ishodu te svečane noći, ”Marty Supreme” je definitivno zaslužio vašu apsolutnu pozornost pošto je riječ o jednom od ponajboljih filmova prošle godine. Od ovog četvrtka, u domaćim kinima ili bolje rečeno – kinotekama se vrti i ”The Last Viking”, najnoviji komični ‘masterpiece’ danskog redateljsko-glumačkog trojca Jensen/Mikkelsen/Kaas. Na kraju, par riječi o ovogodišnjim Oscarima uz pokoju prognozu. Što se onda čeka? Prvo Marty, a onda i nesvakidašnji Vikinzi.
Radnja filma je smještena u New York početkom 1950-ih gdje prati Martyja Mausera (Timothée Chalamet), mladog, talentiranog i ambicioznog stolnotenisača s aspiracijom osvajanja znamenitog ‘British Open’ turnira u Londonu, a zatim i odlaska na Olimpijske igre u Tokiju koje bi mu trebale donijeti toliko priželjkivanu međunarodnu slavu i bogatstvo. Naravno, Martyju će se u toj misiji prepriječiti mnogi neplanirani događaji i akteri, ali i on sam. Prije svega, njegov nepopravljiv karakter koji ga opetovano uključuje u kojekakve nevolje….
Šturi opis ovog dvo i pol satnog filma možda i nije najbolji uvod u priču ovako kvalitetnog filma, no s druge strane, upravo je u tih par rečenica zbijeno ono najznačajnije. Braća Safdie su se poput svojih slavnih kolega Coena nakon niza uspješnih filmova (prvospomenuti imaju dakako produktivniju i moćniju filmografiju) prošle godine kreativno razdvojili i upustili u solo projekte s atipičnim sportskim dramama (Benny je režirao hrvački ”Mean Machine” s Dwayneom Johnsonom), a puno bolji utisak je po mojem skromnom mišljenju ostavio Josh. Kostur svoje priče Josh Safdie je pronašao u stvarnoj osobi, znamenitom njujorškom stolnotenisaču Martyju Reismanu koji je desetljećima punio kuloare svojim nevjerojatnim sportskim dostignućima, ali i pikanterijama iz privatna života. Marty je naime bio podjednako poznat po osebujnom pristupu tom specifičnom sportu kao i po sklonosti klađenju i sitnim prevarama u stolnoteniskim dvoranama, odnosno, posebnom modnom ukusu. Kad mu je 2018. u rukama završila kopija Reismanovih memoara, Safdie je zasukao rukave te se sa svojim dugogodišnjim suradnikom, scenaristom, montažerom i producentom Ronaldom Bronsteinom bacio na pisanje scenarija. Što ga je to privuklo priči o čovjeku koji je bio pravi enfant terrible ‘ping-ponga’? Nije to nipošto bio slučajan odabir. Štoviše, za Safdiea su to bila primarno tri razloga: biografska inspiracija, filmska simbolika i redateljski stil. Dozvolite mi da pojasnim.
Kao što sam već spomenuo, lik Martyja Reismana (u filmu Mausera) je klasični prototip Safdiejevskih protagonista. Šarmantan, manipulativan, samodopadan, talentiran i ambiciozan, ali istovremeno i pokvareni ‘muljator’ koji se ne libi gaziti preko svih, uključujući i šačicu onih ljudi kojima je stalo do njega (dugogodišnja prijateljica Rachel s kojom ima aferu, nezreli prijatelj Dion koji je i oca uvukao u Martyjeve neozbiljne poslovne prijedloge, zaboravljena glumačka zvijezda Kay koja se s njim upušta u seksualni odnos i sponzorira njegove hirove, prijatelj i partner u prevarama Wally, zabrinuta majka Rebecca…) sve kako bi zadovoljio svoje nerealne želje. Mnogima će biti teško povezati se s takvim ‘ljigavcem’, razviti ikakvu empatiju spram njemu, ali Josh i Timothée manje-više uspijevaju i u takvom delikatnom zadatku.
Stolni tenis iliti ping-pong kao sport ispada savršena kulisa za takvog lika jer riječ je o marginalnom sportu koji je nerijetko povezan s barovima i kockanjem i kao takav je idealan za prevare i psihološke trikove. Marty na takvim mjestima lako ‘prodaje’ svoje ideje, vara protivnike i pokušava brzo doći do novca i slave. S druge strane, ping-pong za Safdiea služi i kao metafora za američki ‘hustle’ mentalitet, a istovremeno mu omogućuje prepoznatljivo nervozan i intenzivan ritam i sverastuću energiju koje najbolje demonstrira upravo kroz sekvence igre, vizualno i ritmički snažne uz brze izmjene popraćene sumanutom kamerom, montažom (sjajna kamera Dariusa Khondjija te montaža Bronsteina, ali i samog Safdieja) i pulsirajućom glazbom (čudan, ali i efektan izbor pop hitova 80-ih, ali i 50-ih).
Chalamet je u naslovnoj ulozi naravno besprijekoran i priče o Oscaru se uz njegovo ime ‘lijepe’ i više nego opravdano premda mu je konkurencija iznimno snažna. Kao i za ulogu Dylana, Chalamet je svoj posao iznova shvatio krajnje ozbiljno te je godinama temeljito vježbao igranje stolnog tenisa, ali i proučavao Reismanov stil i trikove kao i ponašanje u javnosti. Jako dobre izvedbe bilježi i ostatak pomno odabrane glumačke ekipe, a posebna poslastica je svakako kultni redatelj Abel Ferara u epizodnoj ulozi ostarjelog kriminalca koji je za svojeg psa spreman i ubiti. Uz ludi ritam, neiscrpan ‘kombo’ komedije i drame, sporta i napetosti, fantastičnih glumačkih nastupa i majstorske režije, ”Marty Supreme” je prava divota za sve istinske filmoljupce koja zaslužuje mnogo više od samih nominacija za Oscara kojih je uzgred rečeno čak devet!
OCJENA: 5/5
The Last Viking
Iduća ovotjedna filmska preporuka se možda i nije našla u užem krugu kandidata za Oscare, barem ne američke, ali zato jest za europske. Fenomenalni Mads Mikkelsen se zahvaljujući još jednoj svojoj impresivnoj i transformativnoj roli našao na popisu najboljih glumaca Europske filmske akademije, no nagradu mu je pred nosom ipak skupio jednako dobri Stellan Skarsgård. Unatoč tome, Mikkelsen, Kaas i Jensen su ostvarili još jednu dojmljivu suradnju koja će vas dobrano nasmijati, šokirati i raznježiti. Dame i gospodo – ”The Last Viking”!
Nakon oružane pljačke banke, a prije pokušaja bijega, Ankers (Nikolaj Lie Kaas) povjerava svojem mentalno nestabilnom bratu Manfredu (Mads Mikkelsen) skrivanje plijena na sigurnu lokaciju, njihov nekadašnji dom u šumi. Unatoč planu, Ankers završi u zatvoru u kojem odsluži petnaest godina kazne. Po izlasku, njegov primarni cilj jest domoći se novca i pobjeći što dalje od brata i sestre Freje (Bodil Jørgensen). Na njegovu nesreću Manfred je tijekom godina zbog nagomilanih trauma još i više razvio disocijativni poremećaj identiteta i njegov alter ego je postao ni manje ni više već slavni glazbenik John Lennon!
Dok god je u tom stanju, Manfred se ne može sjetiti gdje je pohranio bratov pljačkaški plijen, zbog čega ovaj mora pronaći način kako penetrirati u njegov um. Potencijalno rješenje mu nudi Lothar (Lars Ranthe), liječnik kojeg je susreo u psihijatrijskoj ustanovi prilikom posjete Manfredu. Ovaj mu naime predlaže da pronađu pacijente koji umišljaju da su ostali članovi sastava The Beatles, povežu ih i organiziraju zajednički nastup što možda u konačnici otključa Manfredov um. Ta sumanuta misija se ispostavi popriličnim izazovom za Ankersa koji paralelno pokušava obuzdati vlastite napade bijesa i trauma iz djetinjstva…
S novim milenijem je započela i jedna nevjerojatno plodna i uvrnuta filmska suradnja na relaciji redatelj/scenarist Anders Thomas Jensen i glumački duo (nešto kasnije se uključio i Nicolas Bro) Mads Mikkelsen i Nikolaj Lie Kaas koja je uključujući ”The Last Vikinga” rezultirala s čak šest totalno ispaljenih, ali svejedno briljantnih crnih komedija (op.a. ”Flickering Lights”, ”The Green Butchers”, ”Adam’s Aples”, ”Men & Chicken”, ”Riders of Justice”). Sve Jensenove filmove u pravilu obilježavaju galerije kojekakvih manijaka i osobenjaka, neobičnih situacija i suludih scenarističkih rješenja, ekstremnog nasilja, ali i plemenitih i relevantnih tema koje ‘kuhaju’ ispod površine svog tog koncentriranog ludila.
Od te prokušane formule Jensen nije odstupio niti u svojem najnovijem filmu kojeg bi unatoč hrpetini bizarnih likova i događaja mogao slobodno proglasiti i njegovim ‘najnormalnijim’ uratkom u dosadašnjoj karijeri. Naravno, gledatelji koji će se eventualno tek sad upoznati s njegovim specifičnim stilom i idejama bi mogli pomisliti kako sam ja taj koji je nenormalan smatrajući da je sve ovo o.k., ali vjerujte mi, ispod svih slojeva Jensenovih boleština skriva se jedna prava humana divota.
U fokusu ”The Last Vikinga” su dakako braća Ankers i Manfred, ljudi koji se na različite načine nose s posljedicama trauma iz djetinjstva i obiteljskog nasilja. Dok Ankers nastoji potisnuti svoj akumulirani bijes, Manfred bježi u svijet fantazije i u glavi kreira druge osobnosti, odnosno, alter ega. Kroz njihovu priču Jensen nas pita – Što je zapravo normalno?- . Sam naslov filma je metaforičan, a podjednako i simboličan. Naime, putem animiranog prologa Jensen nam kazuje priču o sinu vikinškog vođe koji nesretnim slučajem izgubi ruku, a kako se ne bi osjećao izopćeno, odbačeno i beskorisno, otac ostatku svojih ratnika naloži da si također odsijeku ruku jer, citiram: ‘Ako su svi slomljeni, nitko nije slomljen.’ Funkcija takvog uvoda simbolički širi ideju da se ljudi često prilagođavaju normama društva i sugerira da ‘slomljenost’ može postati normalna ako je svi dijele.
Viking se u kontekstu samog filma metaforički također odnosi i na osobu koja živi po vlastitim pravilima te se ne uklapa u društvo dok pokušava pronaći vlastiti identitet. Jensen nam poručuje i da svatko od nas ima vlastitu verziju stvarnosti i da su ljudi složeniji negoli izgledaju te da društvo često osuđuje ‘čudake’. Sve te značajne teme i ideje Jensen dakako provlači kroz karakterističnu kombinaciju brutalnog humora i emocija uz sporadične bljeskove žestokog nasilja (za njega se prvenstveno pobrinuo manijakalni lik Flemming u tumaču izvanrednog Nicolasa Broa). Mikkelsen i Kaas? Nevjerojatni kao i uvijek, posebice prvospomenuti koji jednostavno ‘nestaje’ u svojem liku ili bolje rečeno likovima. Jako dobar film!
OCJENA:4.5/5
Konkurencija za Ocar je fantastična
A za sam kraj rečenica-dvije o mogućem ishodu nadolazećih Oscara. Konkurencija je ove godine doista fantastična i velika većina nominiranih je i zaslužila naći se na listi najboljih. Tko će osvojiti kipiće teško je za reći, no istaknut ću kako bi najveća nepravda bila da to ispadnu prerazvikani Cooglerovi ”Sinnersi” koji prvenstveno igraju na zamornu kartu rasne jednakosti negoli same kvalitete. Mislim, idejno je dobar komad filma besramno pokraden od superiornijeg hororca ”From Dusk Till Dawn” Roberta Rodrigueza dok je Michael B. Jordan u konačnici veći pozer negoli glumac, kamoli kakva glumčina.
Da se mene pita, kipić za najbolji film, režiju, adaptirani scenarij i potencijalno sporednu mušku ulogu bi trebao dobiti ”One Battle After Another”. Glavna muška? Timothée Chalamet premda si je zakomplicirao život s nedavnim nepromišljenim izjavama o baletu i operi. Ne bi se ljutio da nagradu skupi i netko od njegovih kolega samo da to nije spomenuti Jordan. Glavna glumica? Jessie Buckley, naravno. Najneizvjesnije kategorije će biti za sporednu žensku i mušku ulogu gdje više kandidata ima izgleda za trijumf dok će priznanje za najbolji animirani vrlo vjerojatno pripasti tvorcima ”K-Pop Demon Huntera” iako ga je zaslužio ”Arco”. Strani film? ”Sentimental Value” ili ”Secret Agent”. Zaslužuju i jedan i drugi, prvospomenuti možda i više. Ostale kategorije neću ni spominjati jer sam vas ionako već tekstualno iscrpio. Slijedeći tjedan se vraćamo normalnom ritmu.