Staring at the sun
1997. je bila prilično prazna godina. Netom smo zaliječili rane od Ćirinog cirkusa s „Dajte nam te Nijemce“ i namjernog drugog sastava protiv Portugala i onda se još dan danas priča kako je UEFA instalirana onog pedantnog, odvratnog Šveda da nas na križ pribije. U četvrtfinalu smo igrali dobro al z……. nas sudija. VAR-a nije bilo stara romantična vremena. A još se u kvalifikacija te ’97. mučimo možda se čak na sljedeće prvenstvo ne kvalificiramo. Pričalo se da maga s bijelim šalom na klupi čuva samo providnost s Pantovčaka.
Isto tako više na osobnoj razini sam doživio sunovrat Hrvatske košarkaške reprezentacije na Olimpijadi i s te nizbrdice još se nismo vratili. Tamo je isto neki sudac radio čuda i čudesa al’ ne na terenu već na čelu Saveza.
Da nastavim s nizom te glupave i prazne godine 1997. U2 su izdali album koji mi je stravično išao na nerve, zvao se POP i bio je pun elektronike, a mi smo taman prolazili kroz dance transformaciju s poskočicama i doskočicama Tony, ET-a Simplicije, Dalije (ne Orešković), Kasandre, Sandija i inih.
Dakle, svega čega se sjećam iz te ’97 je da sam proslavio osamnaesti rođendan, preselio se iz obiteljskog doma i što smo godinu prije na OI osvojili zlato u rukometu. Mislim da se čak niti dočeka zlatnih rukometaša ne sjećam ili ‘ko je svirao njima na dočeku ako ga je uopće bilo. U komentarima možete napisati ako se tko sjeća.
I onda krećemo. Bokšić ugura nekakav gol Ukrajincima i mi se plasiramo na SP. Festival pjesme slavlja dočeka i uspjeha neka otpočne. Ćirine bebe stižu s broncom oko vrata na trg Francuske republike nošeni hitovima Mare i Kate Zvone Boema i Igora Štimca te nezaboravnim hitom Sevke nacionale Ja sam djevojka sa sela. Ta Sevka ima dar ujedinjavanja nacije i mislim da nitko neće skinuti „Hajp“ oko nje što god objavi kao umjetničko djelo.
Nažalost na doček nisam mogao ići imao sam ispite ali da sam piva Mare i Kate jesam priznajem. Djevojku sa sela nisam iz religioznih razloga naime spremao sam se na prvi veliki koncert na Hipodromu u svojoj dotadašnjoj karijeri. I koliko me pamet služi sjećam se da je te famozne ’98 izašla Vjetre s dinare. Bila mi je to dobra pjesma onako puno bolja od Zmija me za srce ugrizla (to mi je ličilo na Bijelo Dugme i Vucu a ja se s takvima ne petljam). Još je jedan lokalni pijanac u Dubrovniku napravio prepjev:
Zaustavi se vjetre pita bi te nešto
Daj mi deset kuna ne pitam te često
Stvar mi je i dalje OK.
Bio je to nezaboravan koncert. Mislim onaj na dočeku Brončanih, a ne onaj Rolling Stonesa na Hipodromu. Ne sjećam se koji su političari prisustvovali ili se petljali oko dočeka (ako neko zna nek’ stavi u komentar).
I doček je prošao famozno. Pa zašto prekidati tradiciju?
Počelo se dočekivati sve bitnije ili “hajpanije” rezultate sportaša koji by the way, u velikoj većini, pronoseći slavu RH i hrvatskog naroda od istih su dobili tapšanje po ramenu i koji prijekorni pogled. Znate onaj „ma nema šanse“. I naravno traženog izvođača.
Tako smo dočekivali kauboje s Morskom vilom, Barunima i MP Thomsonom. Obitelj Kostelić s Janom i Johny be good. Pamti naš dobri Ban Jelačić i Nije u šoldima sve kad su se nogometaši opet vraćali i 2018 i 2022. A i na splitskoj rivi smo „Fala k….“ i njega dočekali. Iskreno ne sjećam se tko je pjevao ali znam da je naše gore list ustupio avion na relaciji London -Split. Nije samo se Ban nagleda nego i svaki kip na trgu većeg ili manjeg mjesta iz kojeg je reprezentativac nebitno jeli igra ili ga trener ne voli pa „sidi na klupi“.
Naši su sportaši i sportski uspjesi iznimni u svakom slučaju i kad ih se slavi, slavi se i s prikladnim glazbenim izričajem koji je onako svečarski, rodoljuban s veselim poskočicama cupucurupcu ritmovima koji će brzo i lako zapaliti i razdragati srca.
A jučer? Jučer je postao lakozapaljiv. Ne zna se tko više pali, tko gasi. I tko na kraju od svog tog „hajpa“ ima najviše koristi. Tko je postao sudac domoljublja u VAR sobi?
I sad se sigurno pitate zašto je naslov Staring at the sun? Zato jer je izašla jedne prazne godine na jednom lošem albumu ali je svejedno super pjesma. I prvobitno je napisana sa stihom “Stuck together with God’s glue“. Isto tako su i uspjesi zalijepljeni s određenim pjesmama. Ovu sigurno nitko neće naručiti za doček.
Na kraju molio bih sve političare koji su ko lipilom zalipljeni za svoje fotelje sljedeći put za dobrobit cjelokupnog hrvatskog naroda osnuju Odbor za dočeke koji će ustanoviti listu pjesama i oformiti nezavisnu stručnu grupu glazbenika (u zadnje vrijeme se po pirevima čuju jako dobri bendovi i sve znaju svirati) te na idućoj sjednici Sabora izglasaju to jednoglasno. I dobro bi bilo da se utvrdi i rang lista sportova i natjecanja za koje se sportaši dočekuju. Tako da sljedeći put ne bude nismo znali.
Eto možda kojim čudom i košarkaše dočekam. E bome onda ću izvadit 200 eura zataknit je za gitaru i reći Daj onu najskuplju rođo.