Dalekoistočni ekonomski div napravit će stvari kako i kada njemu odgovara, sve ostalo je turističko obilaženje političkih sugovornika
Ameriku i Kinu od milja već zovu skupinom G2,
supersilama koje dominiraju međunarodnom političkom i ekonomskom scenom,
no neravnoteža među partnerima i više je nego očita.
Ovaj tjedan Hu Jintao posjetit će Baracka Obamu,
za mnoge ozbiljan politički korak naprijed u nategnutim odnosima Pekinga
i Washingtona, no karte su već unaprijed raspodijeljene, izjave dane i
sve što će se dogoditi u Bijeloj kući bit će par fotki i presica.
Koje su točno erogene zone američko-kineskog odnosa? Prva je i daleko najvažnija spor oko deprecijacije juana.Naime, kineska ekonomija inflacijom održava nisku vrijednost valute u
odnosu na dolar čineći svoj izvoz daleko najkonkurentnijim.
Obama je
prvo u rukavicama upozoravao na ne-fer ponašanje kineskih ekonomskih
stratega da bi pukao kao kokica u govoru u veljači prošle godine te na
samitu UN-a u rujnu posvetivši većinu svog susreta s premijerom Wenom
Jiabaom ideji da Kina podigne vrijednost svoje valute u odnosu na dolar.
Isto je zatražio u svom izvještaju narednog mjeseca i čelnik
Međunarodnog monetarnog fonda.
No, da. Kina definitivno neće slijediti jauk američkih kolega. Premda je grozničavo štampanje love dovelo do rekordne inflacije krajem prošle godine, Hu Jintao uvjerava svjetsku javnost da je riječ o vrlo kontroliranoj i stabilnoj strategiji.
Kontrola, s druge strane, definitivno nije riječ koja opisuje stanje na relaciji komunističko vodstvo – vojne glavešine.Naime, New York Times donosi analizu kako kineski predsjednik, premda
nominalno vrhovni zapovjednik vojske, iz dana u dan gubi končiće u
rukama.
Robert M. Gates, američki ministar obrane, ostao je zaprepašten
prilikom nedavna posjeta Pekingu za vrijeme kojega su kineske vojne
snage testirale prototip radarima nevidljivog špijunskog aviona. Navodno
mu je Hu Jintao priznao kako ni sam nije znao za operacije.
Prekooceanski analitičar zaključuju kako je vojni vrh počeo djelovati autonomno.
Nije se samo vojska otela neprikosnovenom diktatu politike, to čine i velike kineske korporacije koje kao da su same počele kreirati vanjsku politiku. Premda, načelno, kinesko vodstvo obećava postupno veće otvaranje
stranim bankarskim, telekomunikacijskim i energetskim korporacijama,
situacija je gora nego ikada prije za investitore iz navedenih sektora.
Pritisak domaćih kompanija u svrhu očuvanja monopola je naprosto
prevelik.
Hillary Clinton se pak u nedavnom govoru fokusirala na
‘mekanu’ problematiku između dviju zemalja. Tako je razonodila kinesku
vrhušku govorancijama o katastrofalnom stanju ljudskih prava, o proganjanju pripadnika prodemokratske skupine Charter o8 i zatvoru
Liua Xiaoboa, političkog aktivista koji je dobio Nobelovu nagradu za mir
i čijoj rodbini nije bilo dopušteno prisustvovati priredbi u
Stockholmu.
Možda Hu Jintao i popušta uzde na domaćem terenu, no to sigurno nije
znak za uzbunu kako to zamišljaju američki analitičari. Predsjedniku je
vjerojatno očito da vojska i korporativni čelnici vode sasvim
zadovoljavajuću politiku, rasterećujući ga određene političke
odgovornosti na međunarodnim daskama i tenzija koje bi iz toga
proizašle.
Paradoksalno, Bijeloj kući odjednom neobično smeta slabljenje
komunističke diktature.
