Intervju s piscem Robertom Nezirovićem otkriva fascinantnu pozadinu nastanka njegovih romana, put od prvih rukopisa do prepoznatljivog autorskog glasa te važnost uredničkog rada u procesu stvaranja. Nezirović otvoreno govori o inspiraciji proizašloj iz svakodnevice, osobnim iskustvima i mediteranskom okruženju, ali i o izazovima s kojima se suočava svaki pisac na putu do zrelog stila.
Njegova književna filozofija – „obični ljudi u neobičnim situacijama“ – provlači se kroz cijeli opus, dok se u pozadini nazire trajna potraga za univerzalnim temama koje povezuju čitatelje bez obzira na mjesto i vrijeme.
Donosimo razgovor s jednim od najautentičnijih glasova suvremene zadarske književne scene.
Vaš novi roman upravo je izašao. Možete li nam otkriti kako je nastajao i što vam je bila glavna inspiracija?
Nastao je onako kako nastaju sva moja djela – spontano, slučajno, nazovite to kako hoćete. Ovoga puta, istinabog, na nagovor prijateljice-kolegice Lade Vukić. U jednom običnom razgovoru koji smo vodili dotaknuo sam se teme podstanarstva, obzirom na to da iznajmljujem svoj maleni stan u kući u kojoj živim. Ona mi je rekla – Daj piši nešto na tu temu…Da samo znaš s kakvim se sve podstanarima susreću najmodavci i obrnuto – kavi sve gadovi znaju biti stanodavci! – A onda se u meni se u trenu začeo početak priče! To tako obično biva.
U kratkom vremenu odvrtio se i cijeli roman, ali, iznenaditi ću vas – to nije bila ova verzija Jednorukog, već neka sasvim druga. Taj roman dotjerao sam uz pomoć moje bivše urednice Adriane Piteše i poslao ga 2022. na natječaj VBZ-a. U konkurenciji, čini mi se 143 romana s područja regije, taj Jednoruki ušao je polufinale (među deset najboljih), no ne i u finale gdje bi mu sva vrata bila otvorena. Nekako u to vrijeme moj prethodni (još uvijek neobjavljeni) roman „Svećenik i demoni“ prihvatila je za objavu moja sadašnja izdavačka kuća Hena com, a za urednicu mi je dodijeljena Jagna Pogačnik (nije moglo bolje!). Ona je u to vrijeme bila i član VBZ-ova žirija (i još kad J.P.Sartre kaže da je sve slučajno!, op.a.).
Post festum smo razgovarali o mom neobjavljenom rukopisu i ona mi je iskreno rekla koje su mu mane. To je zahtijevalo veliko prekrajanje romana, čega sam se uhvatio odmah nakon promocije „Svećenika i demona“. Prekrojio sam roman na način da sam iz njega izbacio doslovno dvije trećine i ubacio nove dijelove. A onda kada je i to bilo zgotovljeno, Jagna i ja uhvatili smo se posla za koji nam je u laganom ritmu trebalo pet-šest mjeseci. I dobili smo ovo što sada imamo pred sobom..
Kroz prijašnje romane jasno se vidi vaš prepoznatljiv stil. Kako biste opisali put koji ste prošli kao pisac od svog prvog izdanja do današnjeg romana?
Dobro pitanje. Štoviše, odlično! Kada realno i hladno sagledam vlastiti put prozaiste-romanopisca, bjelodano se vidi evolucija od prvog do četvrtog romana, što samo dokazuje davno izrečenu tvrdnju da je pisanje zanat, koliko god to nekome sa strane zvučalo banalno. Naravno, više od svega znače mi komentari mojih prijatelja strastvenih čitača. Neki od njih mi kažu da napredujem, a to me ispunjava i puni mi baterije za novo pisanje.
U vašem dosadašnjem radu često se osjeti utjecaj lokalnog identiteta. Na koji način vas Zadar i šira Dalmacija oblikuju kao autora – tematski, emotivno ili stilski?
To o čemu govorite vodilo me kroz moj prvi roman „Leptiri vole svjetlo“, u „Klopki za četvero“već manje, a onda se opet usputno vratilo na treći i četvrti roman. Ne znam što bih vam još odgovorio na to pitanje. Možda i dalje pišem vođen identitetom ovoga grada, podneblja, Mediterana, a da toga nisam svjestan i možda će to bolje od mene znati čitatelji. Evo, npr. to što pitate ja bez dileme uočavam u svakom romanu mog prijatelja i kolege Jurice Pavičića, ali kod njega to htio, ne htio, mora postojati, jer Jure je na neki način pisac-aktivist, veliki zaljubljenik u prirodu i Mediteran. Možda sam u svojoj nutrini nekakav „velikozadranin“, ali, osim u prvom romanu, to ne dam prema van jer ne osjećam potrebu za tim.
Često kažete da su vam važni ljudi i priče iz svakodnevice. Postoji li nešto posebno u zadarskom mikrokozmosu što vas iznova inspirira?
Bez ljudi i događaja iz svakodnevice ne bi bilo ni moga pisanja, jer unatoč dosta pročitanih knjiga i obrazovanju, za sebe ne mogu reći da sam erudit i da, bar za sada, mogu pisati neka snažnija djela s naglašenim univerzalnim ili filozofskim temama. Moj moto su „obični ljudi u neobičnim situacijama“, a inspiraciju skupljam iz svojih bivših života, medija, s ulice… Baš onako kako me tome jednom poučio pokojni pjesnik Slavko Govorčin kada mi je savjetovao da se u javnom nastupu na negdašpnjim književnim večerima Zapisa držim komičnih tema.
Mislim da u zadarskom mikrokozmosu ne postoji ništa posebno što bi me inspiriralo, a da ne postoji u drugim mediteranskim sredinama, osim, naravno, košarke koju redovito pratim, ali sam se po tom pitanju literarno ispraznio u svom prvom romanu i to je dovoljno.
Kao jedan od članova / suradnika udruge Zapis, koliko je ta zajednica doprinijela vašem razvoju i podršci u stvaranju? Kako gledate na važnost takvih udruga za književnu scenu?
Zapis je naša majka koja nije rodila nas, nego mi nju. Osnivanje udruge Zapis, sada već davne 2009. jako je puno značilo svima nama koji smo u to vrijeme činili njegov nukleus. U to vrijeme udruga je uletjela u jedan prazan prostor u gradu koji je do tada kronično nedostajao, a nama je značio puno. Neizmjerno puno. Bilo je to jedno pravo bratstvo.
Bratstvo ljudi koji su se do tada negdje iza zavjese i unutar sebe bavili istim poslom i svi smo bili jednako (ne)uspješni, ali sa snažnom željom za uspjehom. Godinama smo živjeli s devizom „svi za jednoga, jedan za sve“. Uspjeli smo u svojoj glavnoj nakani, a to je da izbacimo nekoliko pisaca za koje će se čuti na nacionalnoj sceni. Vremenom smo stjecajem okolnosti izgubili dosta vrijednih i kvalitetnih članova, pa se sastav mijenjao u hodu, a entuzijazam je s vremenom opadao.
Sada već možemo reći da smo stara udruga s čeznutljivim pogledom unatrag. Nije da nismo dobri, postoji prozaistični i poetski dio Zapisa i svatko funkcionira u skladu sa svojim željama i interesima. Volio bih da opet budemo kao nekad, ali to je kao da od svoje djece (koja imaju 24 i 18 godina) tražim da opet budu mali i slatki, a mi da i dalje brinemo o njima kao takvima. Da, ovakve udruge itekako su potrebne, kako gradu i ljudima koji vole književnost, tako i ljudima koji vole i žele pisati i objavljivati. Sve ovisi o količini strasti, a kolika je ona sad u ovome, „Zapisu 4.0“ na nama je da procijenimo.
Vaša suradnja s urednicima prošla je kroz različite faze. Kako biste opisali svoje iskustvo s uredništvom – od prvih tekstova do ovog najnovijeg romana?
To je priča za sebe. U početku svog spisateljskog života ni jedan pisac ne zna što je to uopće urednik/urednica. Vremenom, kada pisac sazrije, on mora nadvladati vlastitu sujetu, odmaknuti tekst od očiju i dati ga nekome na uređivanje. A kome? Pa valjda onome tko zna! Za prvi roman nisam imao urednika, to je bila dječja strast za prvim objavljivanjem knjige – bilo mi je bitno da dobijem dvije dobre recenzije, što su učinile dvije, sada nažalost pokojne dame iz našega grada – gospođa Zlata Derosssi i moja prijateljica Teodora Vigato (koja me u to vrijeme jako, baš jako bodrila). Za drugi roman imao sam izdavača i urednicu – Tajanu Obradović s kojom sam i sada u odličnom odnosu. A onda je došla Hena Com i Jagna Pogačnik.
Srećom kada sam njoj „upao u ruke“ već sam imao izgrađenu autorsku svijest o tome što je pravo (ajmo reći ispravno) pisanje. Rad na „Svećeniku i demoinima“ bio je pomalo naporan i potrajao je šest-sedam mjeseci. Tu je bila jedna jača urednička intervencija i morao sam oživotvoriti jedan ženski lik koji se samo uzgredno spomenuo, a to nije lako, ali sam ipak uspio! Za „Jednorukoga“ posao s Jagnom bio je znatno lakši, ali je isto potrajao koji mjesec. I znate što još? Sad, kada iza sebe imam urednicu kao što je Jagna uopće me nije briga za kritika! Ha,ha, ma šalim se…Naravno da me briga, ali uvijek ponosno ističem njezinu „značku“ iza romana!
Kad usporedite svoje ranije rukopise s ovim današnjim, u čemu vidite najveće promjene – u jeziku, strukturi, temama ili nečemu trećem?
Opa! Čestitam na pitanju! Koliko god nekome tko nije pisac bilo čudno ono što ću reći, ali mislim da je najveća razlika u jeziku! Jezik i stil su ono što nekoga na prvu čini piscem. A za to čak i ne treba biti književni kritičar. To se vidi iz aviona. Što se tiče strukture, uvijek sam roman gradio sistematično, poput kuće i kao početnik amater i sada kada sam već neki pisac. A tematski? Znate kako se kaže – da svaki pisac cijeli život piše jednu, te istu knjigu.
Čini mi se da tako i ja,a li na drugima je da to kažu. Osnovni moto moje poetike je – obični ljudi u neobičnim situacijama. Dakle, da sumiram – po meni, da bi prozno djelo/roman bilo uspješno potrebno je sljedeće: dobar odabir teme (ovo se može iskoristiti i u komercijane svrhe!), dobar, izbrušen stil, što bolja karakterizacija likova, te, po mogućnosti intrigantna fabula. Kažem, ovo je moja poetika, mnogi veliki pisci bježe od ovoga što sam zadnje naveo.
Koliko vam je važno da se u vašim djelima osjeti duh Dalmacije? Tražite li svjesno taj balans između lokalnog i univerzalnog?
Iskreno, baš i ne! Lokalno je stvar odabira i želje (isto vrijedi i za čitatelja), a univerzalno je najvažnije, ali to ne može svatko doseći. Ne kažem da sam ja taj, ali uvijek se trudim. Univerzalno je ono što bi moralo dotaknuti čitatelja u Zadru, Zagrebu, Beogradu, Parizu i na Madagaskaru, a količina univerzalnoga u djelu pomalo je, može se reći i mjera pisca. Da se razumijemo, kada kažem univerzalno u pisanju, mislim na dodir s vječnošću.
Na kraju, što biste željeli da čitatelji posebno ponesu iz vašeg novog romana, a što možda nisu mogli pronaći u vašim ranijim djelima?
Paaaaa… Evo, neka to bude empatija kojoj se svi moramo učiti. Naši životi sastoje se od odnosa s drugima. Sedam, od deset Božjih zapovijedi govori o tome. Ako uspijemo razumjeti druge, posve sigurno ćemo se bolje osjećati, a onda i bolje razumjeti samoga sebe.
