Na ovogodišnji Međunarodni dan svjesnosti o mucanju razgovaramo s Martinom Ćustić, uspješnom poslovnom ženom, vlasnicom i direktoricom Zdrave navike, dobitnicom nagrade GRAZIA Best od Beauty 2024 u kategoriji SKIN CARE za najbolji proizvod za regeneraciju kože za kremu Derma support i kandidatkinjom u šestoj sezoni Startaj Hrvatska, projektu Nove tv, SPAR Hrvatska i agencije Ascanius, koja je upravo u tijeku.
Upoznale smo se u doba korone. Došla sam na fitoterapijsko savjetovanje u prizemlju City Gallerije. Obje smo nosile maske, pa cijelo lice jedna drugoj nismo ni vidjele. Zazvonio vam je telefon i sljedeću minutu ili dvije razgovarali ste s nekim telefonski. Tek sam tada „ulovila“ natruhu mucanja. „Ova je ‘moja’“, pomislila sam. Tijekom sastanka dotakle smo se i mucanja. Kad ste počeli mucati? Sjećate li se početaka?
Još kao djevojčica od nepunih šest godina osjetila sam da odjednom ne mogu izgovoriti riječ lagano, nešto je zapinjalo. Jako sam se bojala, ali nisam znala što mi se događa niti kako ću to nekome reći. Počela sam primjećivati da i drugi to uviđaju i stalno mi govore: „Govori normalno!“ Vjerojatno su i oni mislili da je neka faza. Tada se događa rat… Sve je usmjereno na spašavanje, podrume, pokušaj da se pohvataju konci u novonastaloj situaciji, a ja se zatvaram u sebe. Sve manje govorim – jer ne mogu govoriti.
Kako je okolina reagirala?
Majka me vodi doktoru, ali čujem kako joj govore da će to proći u pubertetu i da ne treba pridavati previše pozornosti tome. Dolazim u školu, svi govore normalno, ali ne i ja. Počinju prva ruganja, ali osim toga, nailazim na potpuno nerazumijevanje moje poteškoće od strane učitelja. Što drugo dijete u takvim okolnostima može zaključiti, osim da treba šutjeti i skrivati svoje mane.
Što vam je bilo najteže i kako ste se osjećali?
Najteže bi mi bilo kad bi me prozvali čitati – u nižim razredima najteže mi je padalo to čitanje. Neki učitelji izašli su mi u susret i oslobodili me te muke. I dan danas sam im zahvalna. Teško je opisati riječima kako se osjeća djevojčica koja se odlučila skrivati i izbjegavati kontakte s djecom u strahu da joj se netko ne bi narugao.
Jeste li ikad bili na kakvoj govornoj terapiji?
To je bilo vrijeme kada terapije nisu bilo toliko dostupne, a nisu bili dostupni ni logopedi. Općenito se manje govorilo o mucanju, o poteškoćama općenito. Danas svi znaju što je disleksija, diskalkulija, disgrafija, poremećaj pažnje… i sasvim se drukčije pristupa djeci s poteškoćama. U ono doba logoped mi je savjetovao da vježbam pričati na telefon te da sama sebi govorim: „Ja ne mucam.“
Kako ste krenuli na put prema fluentnijem ili fluentnom govoru?
Majka se trudila pomoći mi, ali ja sam već bila odustala od sebe i nisam htjela pomoć. I to je tako išlo sve do jednog telefonskog poziva u mojoj 35. godini, koji je označio prekretnicu. Nazvali su me iz organizacijskog odbora za izbor najbolje poduzetnice godine i obavijestili da su me kandidirali. Prvo što sam pomislila – a i izrekla – bilo je: „Hvala vam lijepa, ali ja ne mogu javno nastupiti jer mucam.” Bila sam svjesna da će u cijelom tom procesu sigurno doći i trenutak kada ću morati održati neki javni govor. Gospođa s druge strane spremno je odgovorila da nema problema, jer u svom timu osiguravaju i pomoć govornog trenera. Na to sam ja ostala bez teksta i jedino što sam mogla kao žena od 35 godina bilo je reći da prihvaćam. Tu je počela neka nova era za mene: borba sa životnim izazovima.
Čestitam, to je zaista veliki uspjeh! Biti kandidirana i naći se u užem izboru za poduzetnicu godine.
Hvala lijepa! Vjerujem da vjera u sebe, malo hrabrosti i odlučnosti čine veliku razliku.
Što vam najviše smeta u percepciji ljudi prema osobama koje mucaju?
Osobno me najviše smeta to što imam osjećaj da nas velika većina nekako „ne doživljava“. Na primjer, kad bih krenula govoriti i baš jako mucati, ljudi bi se znali okrenuti i nastaviti razgovor s nekim drugim. To mi nikad neće biti jasno. To što govorim drukčije od vas ne znači da ono što želim reći nije vrijedno slušanja.
Kad naiđete na nekoga tko muca, što pomislite?
Pa često se zapitam proživljava li ta osoba isto što i ja te promatram kako se bori sama za svoj komunikacijski prostor. Često osjetim tu neku toplu emociju i povezanost.
U prvom kontaktu zračite mirnoćom i samopouzdanjem. Vjerujete li da vam je uspjeh u poslu podigao samopouzdanje ili je samopouzdanje došlo kao posljedica fluentnijeg govora ili nešto treće?
To mi je drago čuti i hvala vam na tome. Pa, rekla bih da sam konačno „prodisala“ onog trenutka kad sam počela živjeti život koji sam oduvijek htjela. Usudila sam se biti svoja, ono što jesam, zavoljela sam sebe i prihvatila svoje mane. Shvatila sam da ako se sama neću prihvatiti, neće me ni drugi prihvatiti. Moja govorna mana ne odvaja se od moje kože, dio je mene. I danas imam govorno boljih i lošijih dana, ali osjećam da ne postoji to što ne mogu. Najveća je pobjeda pobijediti – sebe.
Divno je to čuti, hvala vam na ovom iskrenom razgovoru! Imate li neki savjet, poruku za kraj…?
Nadam se da nekome može pomoći moje iskustvo, u kojem doslovno izgleda kao da sam propustila pola svog života zbog govorne mane i straha. Počela sam živjeti život punim plućima tek s 35. Jesam ja dotad bila stvorila i obitelj i firmu i sve to, ali nisam bila potpuno ostvarena, cjelovita „ja“, sve dok nisam prihvatila sebe. Vaša govorna mana dio je vas i što ju prije prihvatite, više ćete i duže biti sretni.
