Elis Lovrić je multijezična kantautorica, glumica, pjesnikinja, ambasadorica labinjonske cakavice, istarska vila koja osvaja srca publike diljem svijeta. Njezin glazbeni put obuhvaća različite jezike, dijalekte i kulture, a umjetnička izražajnost prelazi granice Hrvatske.

Nova gošća TOP MUSIC DESKA TOP RADIJA odrasla je uz hrvatski i njemački jezik, labinjonski dijalekt i istroveneto. Danas pjeva na preko deset jezika i tečno govori pet. Voditeljici Gini Damjanović otkrila je da višejezično sanja, govorila je o svome glazbenom putu te kako je pisati na labinjonskom dijalektu.

Elis je odrasla uz hrvatski, njemački, zatim labinjonski dijalekt i istroveneto. Danas pjeva na preko deset jezika, a tečno govori pet. Sanja li višejezično, otkrila je:

„Istina je da višejezično sanjam. Dok sam živjela u Italiji, sanjala sam gotovo ekskluzivno na talijanskom. Iako mi je drugi materinji istroveneto, što je ta mješavina talijanskog koji se govori u Istri, a prvi je labinjonski. Mislim da sanjam sve živo.“

O tome kako gleda na odnos jezika i glazbe te na kojem joj je jeziku i dijalektu najlakše pisati, rekla je: 

„Kad sam otkrila svoj materinji labinjonski, a njega sam razotkrila nanovo, kao da sam se rodila s njim. Prve bajke sam slušala na istroveneto, ali doma smo pričali labinjonski. Pisati na labinjonskom je poseban osjećaj. Kao da mi svaka pora, duša točno zna kako ću to izreći. To baš živim, kao zrak. Dok sam bila u Italiji sam pisala priče na talijanskom. I sama se sada čudim da sam ja to pisala, ali taj jezik koji trenutno u tom trenutku govorim, recimo njemački ili engleski, tako mi krenu onda pjesme i tako ih uglavnom i pišem. Meni je svaki jezik kao glazba...“

Ono po čemu je Elisin rad još posebniji i van granica Hrvatske jest labinjonska cakavica čija je službena ambasadorica. Inače, labinjonska cakavica postala je zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Posebno je dirljivo da su stihovi iz Elisine pjesme „Kolor“ postavljeni na stubište škole u Labinu.

„Da, to je bilo baš dirljivo jer je to jedna jako intimna pjesma...mislila sam da tu pjesmu neće nitko skužiti. Ona govori čak i kroz faze mog djetinstva, kako sam proživljavala neke stvari i brala te cvjetiće, odnosno listiće kada nije bilo cvjetova i radila ikebane od listića. Odjednom su me zvali iz moje bivše Srednje škole Mate Blažina u Labinu da bi stavili stihove na stepenište koje ide u knjižnicu koje vodi i u taj 'ca kutak'. Baš su izabrali dio iz te pjesme i pomislila sam 'aha, znači osjeti se ono što želiš reći'. Izabrali su moćan dio koji kaže da svi mi mislimo da nam nešto fali ili da nemamo ili da je naša loša strana, a u biti to može biti baš taj Božji dar koji onda kada razvijemo postane nekakva autentičnost i baš ono što će nas izdvojiti iz svega i napraviti onaj skok. Tako je za mene bila labinjonska cakavica... baš što je bilo tako drugačije postalo je zaštitni znak, sve je dobilo drugu dimenziju...“, rekla je glazbenica.

Njezine pjesme prevedene su na deset jezika. Prvi prijevodi su se dogodili nakon Elisinih nastupa u Brazilu. Tada je uz album „Kanat od mora“ izdala i prvu knjigu stihova na brazilskom portugalskom i labinjonskom.

„Ništa ja to nisam razmišljala, sjeckala pa radila nekakvu konstrukciju ili strategiju. Slučajno se dogodilo da idem u Brazil na poziv predstavljati Istru, Pulu...tamo sam upoznala Milana Puha i kako obožavam jezike, daj mi samo komadić neke pjesme, moje ili tuđe na tom jeziku, ja odmah krenem to izgovarati, kako bi se to otpjevalo...počeli su me ispitivati kada sam nastupala, a što to znači i onda je krenulo 'pa ajmo onda prevesti bar dvije, tri pjesme, ajmo nešto i na kraju se desila knjiga', otkrila je Elis.

Nakon te knjige dogodila se japanska verzija. Zatim je knjigu prevela na standardni hrvatski jezik i kako je rekla ova umjetnica, nije razmišljala unaprijed, već se jednostavno dogodilo.

Japansko izdanje svoje knjige pjesama promovirala je u Japanu gdje je držala radionice i Japance učila pjevati labinjonski. Kako je to bilo, otkrila je umjetnica:

„Meni je to bilo normalno, inače meni je normalno ono što mnogima nije, ali sam otpočetka vidjela da je to moguće. Oni su mene totalno iznenadili, osobito u školi Osaka School of Music, gdje izgleda da će se opet desiti ta suradnja, jer je postojao uzajamni veliki entuzijazam...“

Elis je glazbeni put odredila gitara koju je nakon dugog nagovaranja dobila na poklon od roditelja. Ipak, odlučila se za glumu, završila Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon toga nastavila obrazovanje u Italiji u kojoj je puno nasupala, glumila, igrala neke od svojih najznačajnijih predstava. Na koji način danas koristi glumu na koncertima, rekla je Elis:

„Uvijek sam zvala sve koncerte koncertnim predstavama, zato što uvijek osmislim dramaturški slijed pjesama. S obzirom na to da sam ih ja napisala, onda točno znam pozadinu, pa uvijek nekako gledam emocionalno da to ima jedan početak i kraj te priču između pjesama... uopće se ne osjećam zakinuto kao glumica jer kad sam na sceni i imam svoju gitaru, a ona mi je kao neki partner, to je nezamjenjiv osjećaj, nešto što sam prvo iskusila u glumi...“