Strašna peć na Dugom otoku sigurno je bila poznata još našim precima tijekom dugog vremenskog razdoblja. Bila im je utočište pred nevremenom, neprijateljem i divljim zvijerima, a u ljetnim sušnim mjesecima iz nje bi koristili vodu nakapnicu za piće.

Strašna peć po prvi puta se spominje još u 19. stoljeću, davne 1898. godine u zadarskom listu »IL DALMATA«. Nekoliko godina poslije, 1904., dr. Luka Jelić špilju opisuje u »Illustrierte Öesterreichische Riviera - Zeitung« u Trstu, piše Tihomir Kovačević.

Članak je uspio pobuditi veliko zanimanje kod turista, što je rezultiralo povećanim zanimanjem i velikom posjetom špilji u to vrijeme. O špilji piše i Dragutin Hirc u knjizi »Prirodni zemljopis Hrvatske« 1905. godine. U kratkom opisu špilje kaže da je ta špilja divlja i strašne romantike.

Godine 1930. dr. Josip Poljak u sklopu svojih prirodoslovnih istraživanja tadašnje Kraljevine istražuje i geomorfologiju Dugog otoka. Istražuje niz špilja, između ostalog i Strašnu peć.

O špiljama otoka zaključuje da pripadaju tipičnom reljefu dinarskog holokrša, ali da nisu morfološki razvijene poput onih na kontinentu. Razlog tome je sveopći nedostatak nadzemne i podzemne hidrografije.

Za Strašnu peć kaže da je jedina tipska špilja sa svim razvijenim špiljskim oblicima, dok su špilje Luka, Vlakna i Golubinka obične potkapine neznatnih dimenzija.

Po Poljakovu zaključku, današnji ulaz u špilju nije bio oduvijek takav, nego je naknadno otkopan, a to se vidi po lijepo razvijenim sigama u lijevom dijelu ulaza, koje su mogle nastati samo ako je veza s površinom bila mala i uska. Posebnu pažnju pridaje impozantnim stupovima koji gotovo na sredini velike prve dvorane kao da pridržavaju cjelokupni strop.

Ne može a da ne izrazi divljenje prema lijepim sigastim nakupinama, koje u zajednici sa sigastim prevlakama na stjenkama špilje čine fantastičnu sliku, pogotovo zbog danjeg prigušenog svjetla koje dopire duboko u unutrašnjost špilje i stvara gotovo nestvarnu sliku. Akademik Mirko Malez, koji je na otoku boravio 1953. godine, sa svojim se »gusarima« (kako je zvao otočane koji su mu pomagali prilikom istraživanja) uputio u Strašnu peć.

U ono vrijeme išlo se samo na vesla i dug je bio put od Velikog Iža do Dugog otoka. Tek tu počinje pravi uspon jer na tom mjestu, gdje je otok viši od 200 metara, treba ga prijeći i doći na suprotnu, jugoistočnu stranu, jer se »Strašna« nalazi na strani »kulfa«, tj. otvorenog mora, piše Kovačević.

Po Malezu špilja je nastala u dobro uslojenom rudistnom vapnencu gornje krede. Debljina slojeva iznosi dva metra, a padaju prema sjever - sjeveroistoku. Otvor špilje je golem, širina mu je preko šest a visina preko četiri metra. I akademik Malez nalazi da je ulaz umjetno otkopan, upravo zbog stupova i debelih siga na početku špilje, koje tu ne bi mogle nastati. Prilikom istraživanja vanjska je temperatura toga srpanjskog dana bila 35 stupnjeva Celziusovih, u špilji u koridoru između sigastih kolona 12, a na dnu ponikvastog dijela špilje deset stupnjeva.

Po većoj količini guana (izmeta) na tlu špilje može se zaključiti da ondje obitava i gnijezdi se veći broj divljih golubova. Od ostale faune primijećeni su samo insekti u prvom ulaznom dijelu špilje, i to sovice, a u tamnijem dijelu samo pauci. Svoj članak Strašnoj peći Malez završava riječima: »Bilo je dosta kasno popodne kada smo završili rad u špilji.

Izmoreni, odmarali smo se i grijali na suncu pred špiljom, pa smo tek sada vidjeli kako smo izgledali. Bili smo blatni, zmazani, a i krvavi, jer smo se prilikom provlačenja i puzanja ogrebli o kamene blokove i sige. No nije nam bilo žao, bili smo opojeni ljepotama što smo ih u njoj vidjeli, upoznali smo harmoniju stvaranja prirode, a upoznali smo konačno da je uistinu »strašna«.

Potrebno je posebno istaknuti povijesnu činjenicu da su članovi Planinarskog i turističkog društva »Liburnija«, kako piše Lavoslav Golf u prigodnoj brošuri iz 1929. godine, uložili mnogo rada i truda, te uz dogovor sa žiteljima sela Savra uzeli Strašnu peć pod svoju skrb.

Tada su špilju zatvorili željeznim vratima kako bi se sačuvala od slučajnih i nedobronamjernih prolaznika. U špilji je uređena staza, izgrađeni su mostići s grudobranima gotovo do njenoga dna.

Za rasvjetu su služili fenjeri dobiveni od grada Zadra, a bili su smješteni na odgovarajuća mjesta. Do špilje su bili uređeni prilazni putovi i s mora i sa strane brijega. Prvi veliki izlet članova društva u špilju bio je 1900. godine s parobrodom »Pola«. Kako piše u brošuri: »…izlet je uspio izvanredno. Izletnici su bili oduševljeni i iznenađeni gledajući ovaj posve novi podzemni raj sa svojim orijaškim tvorevinama i figurama«. Nekih posebnih predanja o špilji nema.

Zna se da su na ulazni dio zalazili samo pastiri, ne ulazeći u dubinu špilje, jer su se bojali duhova i demona koji su, vjerovalo se, tamo obitavali. Postoji priča o gospodinu P. Rolliju, koji je prilikom jednoga svog istraživanja na dnu špilje pronašao ljudsku nadlakticu.

Odmah se otokom proširilo kazivanje da su Savrani u ponor špilje bacali nekrštenu djecu, a drugi su tvrdili da u njoj stanuju »peteroščići« – možda od tog vremena i naziv Strašna peć. Kao značajniji događaj  u »turističkom životu Strašne« može se spomenuti i posjet cara Franje Josipa sa svojom dvorskom svitom početkom prošlog stoljeća.

Na kraju ovoga kratkog povijesnog izlaganja treba reći da današnje uređenje i nije prvo uređenje Strašne peći, već samo gen koji je naslijedio Vladimir Šarunić iz Savra u želji da nastavi život Strašne peći, ponovo je približi javnosti i nastavi davno započet posao, uz sve pozitivne aktivnosti njene zaštite i za daleka buduća vremena.

Po njegovim riječima, špilju su topografski snimili, uz akademika Maleza, i speleolozi SD »Liburnije« iz Zadra 2000. godine Dinaridi - Društvo za istraživanja i snimanja krških fenomena (DDISKF) susrelo se sa Strašnom peći po prvi puta u kolovozu 2003. godine kada je do špilje došlo njenih devet speleologa na poziv ravnatelja Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Zadarske županije Mirka Đinđića.

Tada nisu krili zadovoljstvo što su upoznali takav osebujan speleološki objekt o kojem s punim poštovanjem pišu Hirc, J. Poljak i akademik Malez. Tada su se dogovorili o temeljitim istraživanjima, a u svrhu njene turističke valorizacije.

Od 9. do 11. ožujka 2006. izrađivala je ekipa DDISKF-a novi topografski nacrt špilje i prikupljala osnovne podatke potrebe za ponovno uređenje Strašne peći. Strašna peć je ponovno uređena na prijedlog Vladimira Šarunića iz Savra, vlasnika tvrtke »Samotvorac«.

Na njegov poziv ekipa speleologa iz DDISKF-a u sastavu: Alan Kovačević, Damir Pavelić, Mirko Stegić i voditelj istraživanja dipl. ing. Tihomir Kovačević, od 1. do 11. ožujka 2006. nanovo je detaljno istražila i topografski snimila Strašnu peć.

Topografski snimak, koji je izradio Alan Kovačević, poslužio je kao podloga za idejni prijedlog uređenja staza unutar špilje i rasvjete.

Špilja se nalazi na središnjem dijelu Dugog otoka, na jugozapadnom obronku otočnog grebena, oko 500 metara jugozapadno od vrha Orljaka (301 m) i oko 200 metara od mora iznad uvale Kamiškarte.

Zaštitna inox ograda postavljena je čvrsto na stubama i uz stazu, kao i na završnom dijelu iznad jamskog dijela u drugoj dvorani. Kao sredstvo rasvjete koriste se Eko - baklje.

Te su se baklje pokazale kao dobre za rasvjetu u Gornjoj Baraćevoj špilji nedaleko od Plitvičkih jezera. Eko - baklja je zamisao autora ovog teksta i sastoji se od akumulatora povezanog kablom na bambusovom štapu, na čijem se vrhu nalazi halogena lampa, piše Kovačević za Speleolog 2006. . Tehnički ju je izradio Damir Pavelić, a stručni je konzultant bio dipl. ing. elektrotehnike Vladimir Brečak.

Prednost je ovakvog načina rasvjete lakoća nošenja cijelog uređaja i nezaboravan dojam, jer posjetitelju daje osjećaj istinskog istraživača u podzemlju i jer je posjetitelju lako objasniti način njene upotrebe. Jedno punjenje akumulatora može svijetliti dva do tri sata. Sada se akumulatori pune u Savru, a predviđeno je da se pokraj ulaza u špilju sagradi mali objekt s dizelskim agregatom za punjenje akumulatora.