Hodajuća enciklopedija dobre glazbe, Branimir Čakić, još nas je jednom oduševio preporukom koje inače nesebično dijeli na društvenoj mreži. Prepustite se albumu iz vremena dok je glazba odista bila bitna!

Neumoljivi trendovi odavno su ga pospremili na policu za rock umirovljenike, gdje skuplja prašinu strpljivo čekajući neku svoju novu publiku.

Umjetnička pravda nema s tim nikakve veze, ona ionako prije ili poslije uredno dođe po svoje. Ovaj umalo lektirni album ne zaostaje za konkurencijom iz vremena dok je glazba odista bila bitna i dok komercijalni ustupci nisu mogli metastazirati u karcinome koji joj ubijaju dušu.

Danas, u doba kada ljudi nemaju vremena ni za pjesmu, a kamoli za album, koliki će posegnuti za draguljima koji traže minimalno tri predana slušanja?

Kazujem o albumu objavljenom davne, mitovima ovjenčane '68. Danas im u prilog ne idu trendovi, a tada im je globalnu pozornicu otimala konkurencija iznad koje nema kategorije. Kako uopće zavrijediti globalnu pozornost u godini pretrpanoj bezvremenskim rock kolosima?

White album, Music from Big Pink, Beggar's banquet, Electric Ladyland, Lady Soul & Astral Weeks zavrijedili su odista sve hvalospjeve i lovorike, dok su u njihovoj sjeni posve nezasluženo ostali The Kinks are the Village Green Preservation Society, The Notorious byrd brothers & Oddesey and Oracle.

Traffic nesumnjivo spada u elitni dom.

Od prvoga do posljednjeg takta odjekuje iskusnom zrelošću. Ravnomjerno je podijeljen između Masonovih neodoljivih folk-rock skladbi i rock standarda Stevea Winwooda. Svirački doprinosi Chrisa Wooda i Jima Capaldija skladbama su osigurali umjetničku pravdu.

Traffic bolje funkcioniraju glazbeno nego lirski, no ni to nipošto ne zvuči neizbalansirano, već dosljedno impresionistički. Riječ je nedvojbeno o glazbenoj poslastici za sve koji od glazbe traže samo najbolje.