Gledajući sinoć film s društvom u dvorani multipleksa koji drsko prkosi pandemijskim protokolima i sve ostale 'kulturnjake' čini budalama, brzo mi je kroz glavu protutnjala ona neželjena misao 'žali Bože vrimena i šoldi'.

Dobrim dijelom siječnja nije bilo nekih osobitih razloga za posjet multipleksima jer ponuda njihovih filmova je zbog svima znanih razloga bila depresivno loša. Tračak nade za povratak nekih kvalitetnijih naslova trebao je unijeti neo-noir krimi triler ''The Little Things'', film krcat oskarovcima i potencijalno zanimljivom, ako ne i originalnom pričom, no to se nažalost nije dogodilo. Prvo pokoja riječ o radnji, a zatim ćemo pokušati pojasniti što je pošlo po krivu.  

Bivši L.A. detektiv, a sad zamjenik šerifa u okrugu Kern, Joe 'Deke' Deacon (D. Washington) dobiva od šefa zadatak da posjeti 'grad anđela' i preuzme dokazni materijal za predstojeće suđenje jednom od lokalnih nasilnika. Po dolasku susreće svoje bivše kolege, ali i upoznaje novu detektivsku nadu, Jima Baxtera (R. Malek), čovjeka u kojeg svi polažu nade kako će uhvatiti serijskog ubojicu koji nezaustavljivo uzima nove žrtve. Unatoč protivljenju bivšeg šefa (T. Kinney), Deke prihvati Baxterov 'vapaj' za pomoći i uskoro kroz istragu dođu do Alberta Sparme (J. Leto), strastvenog ljubitelja crne kronike i potencijalnog ubojice…  

John Lee Hancock svoju je redateljsko/scenarističku karijeru započeo početkom 90-ih uz malo znanu romantičnu komediju ''Hard Time Romance'' (1991.) da bi već dvije godine kasnije pokupio prve lovorike za scenarij fantastične Eastwoodove krimi drame ''Perfect World''. Uspjeh navedenog filma okuražio ga je u pokušajima da velikim redateljskim facama 'uvali' i svoj već zgotovljeni scenarij za krimi triler ''The Little Things''.  

Vrtjela su se oko tog projekta neka poprilično velika imena poput Stevena Spielberga, spomenutog Eastwooda, Warrena Beattya pa čak i Dannya De Vita, no nitko nije bio pretjerano zainteresiran odbivši ga pod izlikama da je premračan. I dok je Hancock bezuspješno pokušavao pronaći adekvatnog 'dirigenta' za njegovu 'mračnu simfoniju', pojavila se konkurencija u vidu Davida Finchera s briljantnim trilerom ''Seven'' (1995.), nakon kojeg je startala prava lavina kojekakvih kopija. Hancock se pomalo pomirio s odbijenicama, spremio scenarij u ladicu i nastavio pomalo graditi sve uspješniju karijeru. 

Nakon niza manje-više uspjelih filmova, 2019. dobiva novu priliku da ostvari svoju dugogodišnju želju, a kako se s vremenom i redateljski afirmirao, odlučio je to učiniti sam.

U projekt je uvukao respektabilna, štoviše, oskarovska glumačka imena Denzela Washingtona, Ramija Maleka i Jareda Leta i svi su sve glasnije počeli pričati o filmu koji će tom već prožvakanom i ispljunutom žanrovskom mixu vratiti krv i uzbuđenje. To se nažalost nije dogodilo.

Gledajući sinoć film s društvom u dvorani multipleksa koji drsko prkosi pandemijskim protokolima i sve ostale 'kulturnjake' čini budalama, brzo mi je kroz glavu protutnjala ona neželjena misao 'žali Bože vrimena i šoldi'.   

Jedan od većih problema nalazi se u samom scenariju čije smo nebrojene inačice proteklih tridesetak i kusur godina mogli pogledati u gotovo svakom tematski sličnom trileru ili TV seriji, što bi ukratko značilo, pojelo ga je vrijeme. No, ne bi valjalo kriviti loš tajming jer je sama priča šuplja poput cjediljke za čaj.

Karakterizacija likova, izuzev 'izgorenog' Dekea nekvalitetno je razrađena i to se najviše osjeća kod Baxtera čiju pravu motivaciju ne osjećamo niti jednog trenutka.

Tom dojmu nimalo ne pomaže i totalno promašen casting Ramija Maleka koji je iritantno bezličan i mlitav, da ne kažem grozan. Stvari donekle spašava Jared Leto sa svojim provjerenim psiho pristupom koji nas do samog kraja drži u neizvjesnosti i za kojeg nam nije kristalno jasno da li je uistinu ubojica ili običan luđak željan pozornosti. 

Uz puste rupetine u scenariju (primjerice, nikad nam nije pojašnjeno čije su bile čizme s početka filma i što se s tim zbilo), tu su i neke totalno neuvjerljive ili bolje rečeno patetične scene u kojima se Deke susreće s duhovima prošlosti i prosipa dijaloške bisere na tragu sapunica poput ''Krv nije voda''. Sama završnica ukazuje na veliki, ali na žalost neiskorišten potencijal cijele ideje i osjećaj propuštene prilike nas izgriza poput solne kiseline.

Ne želim ispasti zločest, no taj osjećaj mi se uvijek probudi kod ovakvih loše izvedenih projekata koji su po svim zadanim parametrima u konačnici trebali ispasti izvan serijski. Ocjenu pumpam prvenstveno zbog Leta i završnice, dok smo Washingtona znali gledati i uvjerljivijim izdanjima.

Malek? Strahovito precijenjen glumac.

Hoćete li na kraju pogledati film ili ne, samo vi odlučujete. 

OCJENA: 3/5