Vlado Kalember danas slavi 67. rođendan. Rano je stekao status ultimativnog jugoslavenskog seks simbola, no iz ovog intervjua iz 1989., koji vam donosimo u suradnji s Yugopapirom, očito je da mu je to donijelo i neke probleme na ljubavnom planu.

Osim toga, tada je otkrio da je jedan od najvećih hitova Srebrnih krila, koji se i danas svira na feštama, plagijat.

Veljača 1989.: Nehajno spušta šešir do očiju, Vlado Kalember malo kasni na podnevni dogovor. Iako voli dugo spavati, razlog zakašnjenju je drugi: traženje mjesta za parkiranje. Raspituje se koji sam znak u horoskopu, a on je, kaže, Bik. Još je neoženjen, puši umjereno, alkohol gotovo i ne pije, a tajnom svoje živahnosti i uščuvanosti, čini se, smatra - blud.

Nakon deset godina estradnog staža sa Srebrnim krilima, prvog samostalnog albuma "Vino na usnama", što je prodan u 150.000 primjeraka, i novog, drugog albuma "Čija si u duši", Kalember je ovih dana prvi put u karijeri snimao pravi televizijski show.

Što vam se u show-emisijama vaših kolega nije sviđalo, što od toga ne biste željeli u svojoj emisiji?

U svima koje sam gledao zapravo je nedostajala nekakva priča, logična povezanost, predstavljanje, razgovor. Uvijek su to bile neke razglednice povezane u spot. Kod nas je lako napraviti dobar show, zato što su svi ovi dosad, nažalost, bili vrlo loši.

Na kakvu filmičnu priču vas asociraju pjesme s albuma "Čija si u duši"?

Isključivo na ljubavnu (pjevuši temu iz filma "Ljubavna priča").

Nekako previše plačete u pjesmama na tom albumu. Je li to odraz vašeg raspoloženja u vrijeme snimanja ili je kompozitor odlučio zaigrati na suze?

Zapravo, kada naša kreativnost kulminira? U velikoj sreći i velikoj tuzi. Kako svoju ekstremnu sreću ili tugu teško možemo ispričati, najlakše ju je otpjevati.

Što vas više potiče na aktivnost, sreća ili nesreća?

Ja sam sretan i sjetan. Nisam nesretan. U mlađim danima me sjeta činila nesretnim, a onda sam je prihvatio kao nešto što mora postojati. Sa subjektivnog aspekta, sjetnim me čine neke nepravde. Čini me, na primjer, silno nesretnim što je nekakav političar popularniji od Dražena Petrovića. Kamo to vodi?

A zašto političar ne bi bio popularniji od najpopularnijeg košarkaša?

Uvijek su me fascinirali ljudi koji sjede kod kuće, misle i onda svoje misli pretvore ne u novac, nego u moć. Sjede, misle i postaju moćni! Kod nas novac ne predstavlja moć. Moć, nažalost, predstavlja politika. Užasno sam je počeo prezirati i hvala bogu da je došlo vrijeme kada to javno mogu reći.

U posljednje vrijeme nastupili ste na nekoliko potpuno različitih manifestacija: od novogodišnjeg koncerta na Trgu Republike, svirki za klince, pa do samostalnih predstavljanja novog albuma. Osjećate li, nakon petnaest godina na sceni, razliku u odrađivanju posla na pojedinima od tih mjesta?

Nisam sklon proglašavati ljude genijalcima, za mene postoje samo genijalna djela, a ljudi su mi svi gotovo isti, tako da sebe u ovom poslu gledam gotovo kao običnog trgovca koji samo prodaje manje ili više kurentnu robu. Očito je da isključivo ta roba mene čini manje ili više zanimljivim. Zbog svoje taštine mogu samo biti vrlo sretan što mi se pruža prilika da budem važan, kao da sam bitan faktor koji može iznositi svoje stavove i razmišljanja. Objektivno, mislim da bi trebalo razgovarati s robom koju mi prodajemo, a to nije moguće. U dubini duše, meni to što sam ja, kao, važan izgleda smiješno. Nekad mi nije bilo, jer se inače ne bih ni počeo baviti ovim poslom. U prošlosti sam mislio da ću od sebe stvoriti nešto jako bitno.

Što vam je to iz tadašnje perspektive izgledalo važno?

Svi smo se mi, osim Mozarta i njemu sličnih, te nekakvih rijetkih iznimaka, zapravo počeli baviti ovim poslom u momačkoj dobi, jer su cure voljele dečke koji nose dugu kosu i sviraju gitare. Time smo se počeli baviti zbog neke želje za isticanjem, ali ne da bismo stvorili umjetnost kao takvu, nego da bi od sebe stvorili umjetnike.

U šali znam reći da sam postigao kontraefekt. Najprije sam se, kao mali klinac, zaigrao sviranja, jer sam sanjao da budem važan. Htio sam da me hoće i one koje me neće. Sjećam se, kad sam prvi put bio na televiziji s pjesmom "Ana", stao sam ispred ekrana i pomislio: "A gledate li me sada?!" I što se u suštini dogodilo? One koje me nisu htjele, nisu me htjele i dalje.

Kako je vrijeme prolazilo, shvaćao sam da sam dobio kontraefekt, dobio sam to da sam se morao užasno truditi oko djevojaka koje mi se sviđaju, jer one neće da hodaju sa mnom, kako društvo ne bi pomislilo da sa mnom nešto imaju. Znale su mi se dogoditi veze koje su morale biti u potpunoj tajnosti, jer se ona zapravo sramila mog poziva.

Kako ste pristajali na takav odnos, nije li vam to bilo uvredljivo?

Nije. Ne znači da ću ja time demistificirati svoj posao. Šoubiznis je zapravo prodavanje mašte, snova. Stalno nam se postavljaju pitanja: O kome se radi u toj i toj pjesmi? A mi stalno odgovaramo: pa nije nikome izravno posvećena. Kao sad: koja je to Suzana? Pa što ja znam, pitajte Novkovića, ja pojma nemam.

A kad već spominjete pjesmu "Suzana", što kažete na tvrdnje Duška Kuliša da je to zapravo njegova pjesma i da je Đorđe Novković plagijator?

Prvo, nisam tu pjesmu nikad prije čuo. Drugo, ja toga čovjeka uopće ne poznajem i definitivno ne znam o kome se radi. To je vjerojatno nekakav narodni pjevač, a ja sam osoba koja rijetko sluša radio, nisam sklon da mi netko pušta ono što se njemu sviđa. Nisam tu pjesmu nikad prije čuo, a da sam slučajno i slušao radio, ne bih je mogao čuti jer se tu ne vrti narodna muzika.

Kad smo razgovarali u vezi s tom pjesmom, Novković mi je rekao kako melodijski nema veze s Kuliševom. A to što se zove Suzana... Bogati, pa ja sam pjevao "Anu", a dotad je bilo deset pjesama o Ani. Uopće, to je nepoznavanje što znači plagijat! Kad smo mi imali pjesmu "Zakuni se ljubavi", svi su govorili kako je to "Darling", a ta pjesma nema baš nikakve veze s pjesmom "Darling". No ima s "Rivers of Babylon", a to nitko nije skužio.

Dosta često spominjete "Krila". Da li ikad požalite što ste se razišli?

Uvijek sam bio taj bendovski tip, uvijek sam život provodio s grupama. Žao mi je što nismo zajedno, jer sreća nikad nije tako lijepa i velika kao kad je podijeliš, a i nesreća je mnogo manja kad je s nekim podijeliš. Budući da smo mi u deset godina podijelili puno lijepih trenutaka, svirali smo zajedno i mnogo prije nego što smo počeli raditi kao "Srebrna krila", među nama nije bilo sitnih, prizemnih interesa, tako da je sve to prošlo u velikom veselju. No, u određenom trenutku morao sam razmisliti i odlučio sam raditi nešto konstruktivnije, nešto što će mi, u krajnjem slučaju, donijeti veću materijalnu dobit. Jer kolač razdijeljen na četiri dijela i cijeli kolač, to nije isto. Odlazak u neki drugi bend nije dolazio u obzir, znači jedini put bila je samostalna karijera.

Razgovarala: Dubravka Tomeković (Top, 1989.)