Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 5. rujna 2024. nove prigodne poštanske marke iz serije "Hrvatska glazba".
Marke prikazuju reprodukcije naslovnica albuma naših
legendarnih rock and roll grupa – Psihomodo pop (albuma
“Unpljugd”, izdanje Croatia Recordsa, 1999.), Parni valjak
(“Antologija”, izdanje Croatia Recordsa, 2017.) i Daleka obala
(“Morski pas”, izdanje Croatia Recordsa, 1994.)
Marke, čiji su autori zagrebački dizajneri Ivana Vučić i
Tomislav-Jurica Kaćunić, otisnute su u 25 000 primjeraka po
motivu od čega je 1000 arčića u pripadajućim numeriranim
etuijima. Prigodne marke izdane su u arčićima s četiri
samoljepljive marke, a Hrvatska pošta tiskala je i prigodnu
omotnicu prvog dana (FDC).
Prigodne marke potražite od 5. rujna u poštanskim uredima ili na
www.epostshop.hr .
Tekst pratećeg letka uz prigodne poštanske marke napisao je
Zlatko Gall, glazbeni kritičar, novinar i publicist.
PARNI VALJAK
Za Parni valjak baš nekako vrijede stihovi koje je odavno napisao
Husein Hasanefendić Hus: “Pusti nek’ traje”. Jer Valjak traje. I
traje. I traje… Još tamo od post Mlinarčeve Grupe 220 i ranih
inkarnacija Parnog valjka pa do danas. Bez obzira na sve silne
promjene stilistike, ćudljiv ukus masovne publike i žanrovske
infekcije koje su ga očešale u minulih četrdesetak i “kusur”
godina koliko već valja Husov parni stroj. Velim, “njegov” jer
Hus nije samo, bez nažalost pokojnog Akija, jedini utemeljitelj
Parnog valjka koji je obilježio rock-scenu bivše i sadašnje
države, već fascinantan autor te sjajan glazbenik istančanog
ukusa i ubojitoga hitoidnog opusa. Na sceni na kojoj su se
ukazivale kraće ili dugovječnije “sezonske atrakcije” i pomodne
afektacije Parni valjak najčešće je sam sebi bio jedino mjerilo.
Rukopis Parnog valjka uvijek je bio prepoznatljiv: i onaj
glazbeni i onaj literarni. S korijenima u rocku shvaćenom uvijek
kao “generički pojam” urbane glazbe, a ne kao žanrovska okamina
te u prepoznatljivoj “ich” formi tekstova koji su zrcalili osobne
dvojbe, introspektivne “dnevne paranoje”, generacijske furke i
frustracije, pa i – nerijetko prisutno – promišljanje “starenja”.
Bez cendranja i patetike, s vješto uhvaćenim sličicama i
situacijama (“kad ti klinci govore vi”) te sveprisutnom porukom:
idemo dalje. Isti i nepromijenjeni, premda uvijek svjesni protoka
vremena. Jer, kako to kaže Hus: “… mijenjam se, nije da me
boli, ali mijenjam se, i nije mi po volji”. Hrabar je to, no
istovremeno i razborit čin koji jamči svježinu i dugovječnost.
Čak i bez Akija Rahimovskog.
PSIHOMODO POP
Još od nastupnog albuma “Godina zmaja” iz 1988. na koji su kao
itekako zreli demobend čekali pet godina, Psihomodo pop su među
najpopularnijim, a danas i najdugovječnijim predstavnicima
hrvatske rock-scene. Grupa je prošla put od sljedbenika poetike
Ramonesa do rocka oplahnutog izvanvremenskim rhythm and bluesom i
“bazičnim” rockom, no neke su stvari uvijek ostale iste. U prvom
redu sklonost za žestoke nastupe u skladbama čvrstog ritma i
energetskog naboja nadahnutim Stoogesima, Velvetima i Stonesima,
ali i melodioznošću T. Rexa, a onda i pivotalne uloge
karizmatičnog pjevača Davora Gobca. I bez negdašnjih članova
poput Nevena Kepeskog (koji je bendu kao ostavštinu dao hit
“Dona”), gitarista Saše Radulovića Saleta, ali i, nažalost,
preminulog bubnjara Tigrana Kalebote, Gobac, basist Smiljan
Paradiš-Šparka, gitarist Vlatko Čavar-Brada te saksofonist i
klavirist Juraj Novoselić-Kuzma uspješno nastavljaju karijeru i
na pozornici i u studiju. Potonje je najbolje pokazao album
“Vjerujem u čuda” iz 2024. kao zalog izgledne budućnosti.
DALEKA OBALA
Daleke obale u onoj izvornoj postavi više nema, no, da
parafraziram Bregovića, “pamtite ih po pjesmama njihovim”.
Skladbe poput “Ruzinavog broda”, “Morske vile”, “Valova”,
“Tonke”, “Sušac bluesa”… koje su danas upisane u antologiju
hrvatske pop i rock-pjesmarice odavno su potvrdile izvornu
dijagnozu “estradnog slučaja” zvanog Daleka obala. I njihove
morem natopljene “splićanistike”, posebice u izvođenju na
koncertima sa sve uigranijim bendom i karizmatičnim Marijanom
Banom. Stoga i danas vrijedi davnašnja tvrdnja da im nitko ne
može oduzeti titulu najsplitskijih od svih aktera splitske pop i
rock-renesanse s kraja prošlog i početka novog stoljeća. Jer
Daleka obala naprosto djeluje kao ušće svih glavnih tokova
splitske glazbene tradicije, od one festivala s Prokurativa,
boemštine Tome Bebića, rokera sa splitskih “vatrenih ulica” te
vječno prisutne “južnjačke utjehe”.
Daleka obala naprosto je uspijevala u svojim pjesmama biti
“rokerski univerzalna”, a istovremeno glazbom i tekstom biti
uronjena u splitsku, dalmatinsku, pa ako ćete i mediteransku
glazbenu tradiciju. A takva je Obala čak i bez Marijana Bana,
koji se povukao sa scene, ostala do kraja.