Na dan sjećanja Miroslav Škoro trebao je nastupiti u Škabrnji, no to se ipak nije dogodilo. Oko cijelog slučaja oglasio se i sam pjevač.
Naime, na poziv Nediljka Bubnjara, načelnika Općine Škabrnje,
organiziran je koncert Miroslava Škore na Dan sjećanja, 18.
studenog, u Škabrnji. Dio branitelja predvođeni Rokom Bilaverom
žestoko se usprotivio toj ideji, poručivši kako Dan sjećanja ne
može biti nalik svadbi, te da je bolje jedan tako dostojanstven
događaj obilježiti bez ”fešte”.
Evo što je na svojem Facebook profilu napisao Miroslav Škoro:
“Put u pakao popločen je dobrim namjerama”, kineska je poslovica
koja najbolje opisuje ono što sam doživio u proteklih nekoliko
dana provodeći ih u tuzi i nevjerici. Tuga, koja u ovim danima
svake godine prožme svakog Hrvata i svakog normalnog čovjeka zbog
događaja iz 1991. godine, obuzela je i mene, a nevjerica je
posljedica nemilosrdnog i neutemeljenog medijskog linča kojem sam
bio izložen istih tih dana od strane pojedinaca, nekih portala,
novina i jedne televizijske kuće.
Nisam reagirao iz pijeteta prema žrtvama, smatrajući da bi me to
svelo na razinu lešinara koji skupljaju neke svoje jeftine
političke i tko zna kakove poene u sveto vrijeme žalosti i
sjećanja. No, sada, kada dogorijevaju svijeće moram izreći svoj
stav, zbog tih istih žrtava, zbog svoje djece i mojih
prijatelja… zbog mojih pjesama.
Načelnik Škabrnje, gospodin Bubnjar, nazvao je mog producenta i
zamolio ga da na komemoraciji otpjevam dvije prigodne pjesme.
Isto kao što je to prošle godine učinila klapa Intrade, a prije
toga gđa Radojka Šverko. Naravno da sam pristao. Pjesmom se
tuguje. Ja sam onaj koji je po želji pokojnog generala Bobetka
pjevao nad njegovim otvorenim grobom.
I onda se pojavio izvjesni gospodin Roko Bilaver iz Škabrnje koji
tvrdi da mi je prijatelj i da me je zvao, ali me nije dobio.
Istoga trenutka, kako me nije mogao dobiti, nije, kao prijatelj,
nazvao nekoga od mojih suradnika, nego je odmah zvao Zadarski
list i krenuo, preko mene, u svoj obračun s lokalnom politikom.
Bio sam više puta u Škabrnji. Imam ja tamo prijatelje koje sam
stekao pjevajući na koncertima za izgradnju crkve, ali gospodina
Roka ne poznajem i ne vjerujem da me je zvao jer on i ja nismo
prijatelji. Ako me je zvao, neka pokaže na koji broj i
kada.
Uostalom, zašto zvati mene? Pa nisam se ja sam pozvao pjevati u
Škabrnju, nego je to učinio gospodin načelnik koji od onda šuti.
Mene razapinju zbog njihovih postupaka, a on šuti. Zašto?
Također bi volio da ugledna nacionalna televizija objasni kako se
moguće pjevanje dvije prigodne pjesme na komemoraciji pretvorilo
u zabranjeni koncert? Od kud potreba ozbiljnih novinara da
sudjeluju u malicioznoj i tendencioznoj laži?
Mnogi su ovih dana pjevali. Na komemoracijama i na koncertima,
radijskim postajama i u televizjskim programima, ali ispada da je
samo meni bilo zabranjeno. Jer su mještani Škabrnje užasnuti! Jer
je to nečuveno! Jer me ne žele! Jer je u Škabrnji pobuna! Jer je
moj nastup dernek i svadba!… ?!
Ne želim se opravdavati jer nemam zašto. Ako sam bilo koga
uvrijedio pristankom da pjevam na komemoraciji u Škabrnji, kao
što su to činile moje kolege prije mene i kao što su to učinile
moje kolege u Vukovaru i ove godine, ispričavam se. Drugi put ću
razmisliti bolje.
Nisam od onih koji pišu demantije i svađaju se. Ovo je tko zna
koji put da su me pljunuli jer sam želio dobro. Neka im, navikao
sam. Pišem zbog istine. Pišem jer sam žalostan i razočaran. Pišem
jer su neki dobri ljudi u komentarima htjeli čuti i moje
mišljenje o svemu…
I na kraju, volio bi znati koja od mojih pjesama nije dobrodošla:
Ne dirajte mi ravnicu? Mata? Domovina? Svetinja? Sude mi? Reci,
brate moj?… Recite mi, i ja je više nikada neću pjevati.
Počeo sam s kineskom poslovicom, a završit ću s Shakespeareom:
“Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje.”
Miroslav Škoro
Zagreb, 19. studenoga 2017. godine
