"Dok vrag ne zna da si mrtav" možemo opisivati kao kompleksan psihološki triler, iako ga je puno lakše (i točnije) opisati kao vraški pretenciozan film koji uporno odbija završiti.
Izvorni naslov: Before
the Devil Knows You Are Dead
Režija: Sidney Lumet
Uloge: Ethan Hawke, Phillip Seymour Hoffman, Albert Finney, Marisa Tomei
Trajanje: 117 minuta
Ocjena: 5/10
S gotovo godinu dana
zakašnjenja u hrvatska kina stiže “Dok vrag ne zna da si mrtav”,
kompleksan kriminalistički triler/drama i prema mišljenju vodećih svjetskih
kritičara jedan od najboljih filmova prošle godine. Iskreno ne znam što je
njima tu toliko dobro; jedan od najsporijih filmova prošle godine – vjerojatno.
Ali ništa više od toga.
Hoffman i Hawke u ovom filmu
igraju dvojicu braće (koliko god to prema fizičkim karakteristikama ovih
glumaca izgledalo nemoguće) koji očajnički trebaju novac. Andy (Hoffman) ima
naizgled savršen život; atraktivnu suprugu, dobar posao i sve što može
poželjeti. Ali samo naizgled. Kad ga bolje upoznamo, saznajemo da mu brak
zapravo i ne štima baš najbolje, a bijeg od svakodnevice traži u heroinu što ga
dovodi na rub propasti.
Mlađi brat Hank je u još goroj situaciji. Hank je
razveden od supruge koja ga ne može smisliti, a rado bi ga vidjela i u zatvoru
zbog neplaćanja alimentacije, zbog čega mu brani da viđa kćer. Kad mu Andy
ponudi priliku da riješi sve svoje probleme, Hank je objeručke prihvaća. Plan
je jednostavan; braća će opljačkati draguljarnicu u vlasništvu vlastitih
roditelja, a s obzirom da je nakit osiguran, radi se praktički o zločinu bez
žrtve. No, kao što to u ovakvim pričama uvijek biva, savršeni će se plan vrlo
brzo urušiti kao kula od karata.
“Dok vrag ne zna da si
mrtav” možemo opisivati kao kompleksan psihološki triler, iako ga je puno
lakše (i točnije) opisati kao vraški pretenciozan film koji uporno odbija
završiti. Lumet je, istina, imao predispozicije da stvori filmsko remek djelo,
ali izgubio se u vlastitom eksperimentiranju.
Imao je sjajne glumce, koji su se
u svoje uloge maksimalno uživjeli i doista pružili sjajne izvedbe. Ali njihovi
su likovi previše obični, previše svakodnevni i da bi postali upečatljivi u
očima publike potrebna im je jaka priča. Srećom, Lumet je imao i to; dobio je
scenarij na kojem bi mu i najveći svjetski dramatičari pozavidjeli. U čemu je
onda problem? U redatelju.
Sidney Lumet je vrhunski
filmski redatelj, doista jest. Jedan priznati kritičar ga opisuje kao
“čovjeka koji je snimio više filmskih remek djela nego što je većina
redatelja snimila filmova”. I to je tvrdnja koja drži vodu. Ali ta su
njegova filmska remek djela nastala davno. Od “Mreže” ili
“Pasjeg popodneva” prošlo je gotovo trideset godina. I ti su filmovi
danas jednako dobri kao što su onda bili, ali “Dok vrag ne sazna da si
mrtav” za trideset će godina teško imati status klasika jer se Lumet u
njemu jednostavno izgubio.
Pokušavajući emulirati neke nove pripovjedne tehnike
(koje više nisu tako ni nove) Lumet radnju ne iznosi linearno, već
koncentrično. Što znači da skače naprijed-natrag i jedan te isti događaj
prikazuje iz perspektive više likova. I to radi jako loše.
Ovakav način
pričanja priče nije problem u filmovima Quentina Tarantina, u kojem svaki lik
unosi nešto novo u radnju i u kojem se svaka perspektiva znatno razlikuje od
svih prethodnih, ali Lumet cijelo vrijeme prikazuje jednu te istu stvar. I tako
unedogled, sve dok se dva sata u kino dvorani ne počnu činiti kao dva dana.
Zbog čega na izlasku iz kino dvorane u sjećanju ne ostaju ni sjajne glumačke
izvedbe, ni vrhunska priča, već samo Marisa Tomei i to isključivo zato što je
gola u gotovo svim scenama u kojima se pojavljuje. Složit ćete se da to nije
dovoljno za kvalitetan film.
