Klaustrofobično verbalno nadmudrivanje s britanskim naglaskom
Izvorni naslov: Sleuth
Režija: Kenneth Branagh
Uloge: Michael Caine, Jude Law
Trajanje: 86 minuta
Ocjena: 8/10
“Njuškalo” Kennetha Branagha je remake istoimenog klasika britanske kinematografije iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u koju je jednu od naslovnih uloga također igrao Michael Caine i dovitljive dijaloge razmjenjivao s jednim od najvećih – Sir Laurencom Olivierom. No, Brannaghov “Njuškalo” je moderniziran, prilagođen nekoj novoj publici i od kriminalističkog trilera u duhu Agathe Christie pretvoren u mračnu psihološku dramu.
S obzirom da je film temeljen na istoimenoj kazališnoj predstavi u kojoj su kroz godine igrali neki od najboljih britanskih glumaca, kompletna je radnja svedena na jedan zatvoreni, klaustrofobični prostor; imanje pisca krimića Andrewa Wykea unutar kojeg se odvija napeta igra mačke i miša. Film započinje dolaskom mladog glumca/frizera/povremenog šofera Miloa Tindlea Wykeovom imanju i već od prve scene, koju promatramo kroz objektiv nadzorne kamere, postaje sasvim jasno da nas čeka verbalno nadmetanje između dva iznimno inteligentna i podmukla lika. Kamen smutnje u cijeloj priči je Wykeova supruga, koja je napustila pisca zbog mlađeg muškarca, Miloa. No, on joj ne želi dati razvod, te ga je Milo došao nagovoriti da potpiše potrebne papire. Iz toga će se izroditi nadmudrivanje između dva muškarca u kojem će supruga vrlo brzo postati sasvim sporedna, a glavni motiv njihova ponašanja je osveta i želja za dokazivanjem.
Oni koji su gledali izvorno “Njuškalo” vjerojatno misle da ovu novu verziju mogu propustiti jer im je priča, i njen kompleksan rasplet, dobro poznata. Ali Branagh je otišao u sasvim drugom pravcu nego Joseph L. Mankiewicz tridesetak godina ranije. Fokus je i dalje odnos između dva glavna lika, ali kriminalistički podzaplet, hičkokovska igra mačke i miša, pala je u drugi plan. S obzirom da je Branagh svoju ekranizaciju “Njuškala” radio u znatno liberalnijem vremenu, on si čak može dopustiti očiti homoerotski naboj između dva glavna lika, koji će svoju kulminaciju doživjeti na samom kraju filma.
Kenneth Branagh puno je poznatiji kao glumac nego kao redatelj, iako je i njegov rad iza kamere već urodio s nekoliko nezaboravnih ostvarenja (posebno u sjećanju ostaje njegov debi “Henrik V” prema istoimenoj Shakespeareovoj drami). Iako je njegov nastup pred okularom u “Njuškalu” izostao, Branagh je i dalje glavna zvijezda ovog filma. Jednostavnim, a opet izuzetno efektnim trikovima Branagh je savršeno pretočio kazališnu predstavu na filmsku traku i još jednom se dokazao kao genijalan režiser. Branagh savršeno koristi prostor koji mu je stavljen na raspolaganje; englesko imanje iz 18. stoljeća čija unutrašnjost izgleda kao da je protekla iz mašte Phillipa K. Dicka ili nekog sličnog cyberpunk genijalca nudi uistinu brojne mogućnosti. Od voajerističkih pogleda kroz nadzorne kamere koje prate sva zbivanja u kući i oko nje do postavljanja kadra u najčudnije okvire u kojima je fokus često na glumčevom govoru tijela jer mu se lice uopće ne vidi. Ako ste ljubitelj kvalitetnih kazališnih predstava ili vam jednostavno fali dobar film koji će vas natjerati na maksimalan angažman i razmišljanje, “Njuškalo” je pravi izbor.
