Marley i ja

Usprkos nizu svjetlih detalja, Marley i ja ostaje ponajprije dobra zabava za obitelj

Marley je pas, labrador s maksimalnim zamislivim talentom za stvaranje problema.

Kako bi izbjegao njeno požurivanje za djetetom, muž ženi kupuje psa, a teškoće koje im on donese ipak im posluže kao uvertira u djecu.

U kino sam otišao s očekivanjem još jednog stadardnog Owenovog nastupa, dopadljivog i plitkog, a pripremio sam se na film koji će me u 2 sata kina zabaviti pokojom simpatičnom ali već viđenom šalom glavnog junaka, te njegovom pokojom urnebesnom interakcijom s labradorom. I u redu, dobio sam što sam htio, pokoju urnebesnu zgodu, Owen Wilsona koji je jednak kao i uvijek, Jennifer Aniston koja je jednaka kao i uvijek, tek malo starija, ali možda i pokoju neočekivanu sitnicu…

Aniston i Wilson jesu jednaki; oni definitivno ne spadaju u one glumce sa izrazitim sposobnostima metamorfoze, ali Marley i ja se pokazao kao teritorij u kojem su se izvrsno snašli. Jenifer po prvi put nisam gledao kroz prizmu Prijatelja, a Owen i tako nikad nije prešao onu granicu gdje me je uspio naživcirati da s uzdahom idem gledati njegov film.

I onda, na kraju, ipak pomislim da je taj vrlo ugodni osjećaj koji su mi dvoje glavnih glumaca ostavili, ipak posljedica toga što – oni i nisu glavni likovi. Marley ne samo da je glavni junak, već je i alfa-mužjak u kući, kako je to u filmu ustanovila neuspješna trenerica pasa.

Marley ima karakter s kojim nitko ne može izaći na kraj, on je taj na kojeg se ljudi moraju priviknuti, a nered koji on spontano i s ljubavlju radi dao je filmu nepresušan izvor sitnih radosti.

Osim toga, film zadire i ponešto dublje. Likovi i njihov život ipak nisu plitki koliko sam očekivao. Odnos muža i žene, očekivanja u životu, teškoće koje godine donose… nisu stvorili novog Tolstoja, ali ipak postoji odmak od lagane komedijice. Kroz priču dodirnuto je više elemenata problematike bračnog života i karijere, ali sve to dobiva vrlodobru ocjenu u okviru žanra komedije. Odlična ocjena svakako ide nizu labradora koji su utjelovili Marleya, i ne sumnjam da će prodaja štenadi te pasmine skočiti idućih mjeseci…

U par navrata sam se uvjerio da publika s više emocija reagira na neugodne sudbine pasa nego ljudi na filmu, što možda možemo objasniti desenzibilizacijom na pregršt ljudskih smrti i bolesti na platnima (npr. prošle godine, u filmu Nema zemlje za starce između dvadesetak poginulih Amerikanaca i Meksikanaca, našao se i ubijeni pas koji je jedini izazvao reakciju publike).

Iako ponešto razvučen više no što je bilo potrebno, film budi pokoju emociju koju nisam očekivao, i to ne na prejeftin način. One vrijednosti koje u nikojem razdoblju ne mogu biti relativne; vezane uz obitelj i odricanje, prate radnju bez pretjeranog korištenja isklišejiziranih holivudizama.

Usprkos nizu svjetlih detalja, Marley i ja ostaje ponajprije dobra zabava za obitelj, čovjek se nakon projekcije kojh sat vremena osjeća jednako prožet smislom života slično kao i nakon čitanja neke knjige Paula Coelha, a to je sasvim dovoljno za otići spavati onako svrhovito ispunjeni, u pravoj američkoj self-help maniri.

Što je napokon i u redu, jer kako kaže filozof, nismo stvoreni da bi bili sretni, već da bi smo imali sretne trenutke.