Od mirnog profesora do opsesivnog provalnika
Na temelju francuskog originala ‘Sve za nju’ Oscarom nagrađeni redatelj
filma ‘Sudar’ i scenarist sjajne ‘Djevojke od milijun dolara’ Paul
Haggis snimio je neobičnu mješavinu psihološke drame i akcijskog filma.
I
dok kombinacija dvaju žanrova djeluje poprilično skladno, akcijski
aspekt filma, kao što to često biva, unatoč realističkom postupku
obiluje neuvjerljivim tezama, što baca nepovoljno svjetlo na cijeli
film.
Iako nije lako povjerovati da jedan razumni i mirni profesor na lokalnom
koledžu u roku od svega nekoliko mjeseci postane krimi-ekspert, još je
neuvjerljivija ideja o savršenoj uigranosti američke policije koja je
spremna u roku od 15 minuta zatvoriti cijeli jedan grad i sve njegove
prilaze te mobilizirati sve svoje snage kako bi se uhvatila jedna
bjegunka.
Kada bi policija uistinu bila i upola toliko efikasna, za
pretpostaviti je da bi stopa kriminala u SAD-u bila zanemariva.
Od profesorovih uspješnih pokušaja ovladavanja stručnim znanjima poput
provale, krivotvorenja, obračuna s dilerima droge ili pljačke
neusporedivo su zanimljiviji njegovi promašaji.
Russell Crowe solidan je
u ulozi čovjeka koji se rukovođen iracionalnim razlozima upušta u
suludu misiju oslobađanja svoje supruge, za koju vjeruje da je krivo
optužena, iz zatvora. Da nema holivudskog happy enda, možda bismo
svjedočili istinski zanimljivom djelu, ovako razočaranja ne manjka.
Iako isprva priča obećava – krimi-zaplet nije smješten na marginu
društva, nego u srednju klasu, Crowe je hičkokovski ‘običan čovjek’ koji
se transformira kad je stavljen u ekstremnu situaciju, a neuvjerljivo
harmoničan odnos među bračnim partnerima redatelju je važan kako
motivacija glavnog lika ne bi bila dovedena u pitanje – cjelina je
zasigurno ispod razine potencijala priče.
Postavljajući ključno etičko
pitanje – može li cilj opravdati svako sredstvo – redatelj Haggis,
premda kolebljivo, ipak nudi potvrdan odgovor.
No treba li uistinu amnestirati kriminalna djela glavnog junaka samo
zato što se osjeća kao da je gurnut u situaciju iz koje ne vidi drugog
izlaza?
Trebamo li opravdavati čovjeka koji umjesto da preuzme
odgovornost o brizi za vlastito dijete dopušta da mu opsesija upravlja
životom? Zaslužuje li naše simpatije jer nije želio nikoga povrijediti?
Osobnog sam uvjerenja da nijedan odgovor ne može biti potvrdan, no
Haggisov je problem što svoju ideju da se poneki zločin ipak može
opravdati, ako ga počini ‘pozitivac’, nije podrobnije elaborirao, nego
se, kad mu je zatrebalo, glatko prebacio u akcijski mode u kojem su
takva pitanja ionako suvišna.
