Glavna inspiracija joj je bila engleska povijest iznimno bogata po pitanju ratova i klanja, s posebnim naglaskom na bitku na Galipolju iz I. svjetskog rata
Pršte tako na sve strane desetke (NME), ‘petarde’ zvjezdica (Q, The
Guardian), panegirici i ovacije, a album je debitirao na osmom mjestu
britanske ljestvice albuma, što joj je najbolji rezultat još tamo od 1993.
i trećeg mjesta za njezin drugi album ‘Rid Of Me’, kojim se i ‘probio.
Iako se činilo da se nakon svog vjerojatno najboljeg albuma ‘Stories
From The City, Stories From The Sea’ iz 2000. za koji je dobila i super
prestižnu nagradu Mercury, posvetila teško probavljivim, poluapstraktnim
projektima (kakav je, primjerice, bio nasljednik ‘Storiesa…’, previše
intenzivni ‘Uh Huh Her’ iz 2004), evo je sad ponovo s nečim drukčijim, i
ipak nešto prohodnijim – ambicioznim koncept albumom o ratu.
Iako je, kako kaže, u pripremi albuma, dosta proučavala i aktualne
ratove (Irak, Afganistan), Harvey tvrdi da je ploča apolitična. Ovdje
joj je pak glavna inspiracija nešto dalja engleska povijest, hvala bogu iznimno bogata po pitanju ratova i klanja, a posebno slavna bitka na Galipolju (evropski
dio Turske) iz prvog svjetskog rata, u kojoj je s obje strane stradalo
preko 40.000 vojnika, a koju je Engleska, zajedno sa svojim saveznicima,
izgubila. Dakle, potrebno je nešto predznanja o sukobu dviju ogromnih
imperija na zalazu, britanskog i otomanskog, da bi se meritorno
pristupilo ‘Let England Shake’, iako se u glazbenim zadovoljstvima
albuma može komotno uživati i bez toga.
Ako znamo da je glazba PJ Harvey i kad je tematizirala ljubav (kao na
spomenutom ‘Stories…’, ali i još jednom njezinom slavnom kapitalcu ‘To
Bring You My Love’ iz 1995) bila prilično ‘teška’ ili barem, recimo to
tako, izazovna za slušni aparat, kako će tek zvučati njezin ‘ratni
album’?
E, pa iznenađujuće smireno, melodiozno i skoro pa folky, ali još uvijek intenzivno, gusto, i na momente očekivano spooky.
Ima doduše i nešto koračnica i truba, i to je jedino što bi, bez da se
pažljivije slušaju riječi, možda moglo odati kontekst. Iako su se dosad
najčešće citirali blues i Captain Beefheart kao njezini glavni
uzori, ovdje se daju ‘namirisati’ i Siouxie & The Banshees, Cocteau
Twins, čak i Kate Bush iz kasnije faze, ali ni to opet ne opisuje
dovoljno precizno što nas sve tu čeka.
Među zanimljivije, ujedno i na PJ Harvey nenaviklu uhu ugodnije stvari
spadaju prvi singl ‘The Words That Maketh Murder’, zatim svojevrsna
himna smrti, epska ‘All And Everyone’, a odskaču još i ‘The Last Living
Rose’ i ‘On Battleship Hill’. Album je snimljen u pet tjedana lanjskog
proljeća u jednoj crkvi u Dorsetu, na jugu Engleske, mjestu njezina
rođenja i odrastanja, uz pomoć starih suučesnika, Johna Parisha, Micka
Harveyja (iz The Bad Seedsa) i legendarnog indie tonca i producenta
Flooda (U2, Depeche Mode…) i to uglavnom uživo, što ga čini još mrvicu
intrigantnijim.
Ako se dosad bavila introspekcijom, unutarnjim stanjima
i turbulencijama, ‘Let England Shake’ joj, prema vlastitu priznanju,
dođe nešto kao ‘outrospektivni’ album, njezin pogled na svijet oko sebe,
makar i kroz optiku davno propalog imperija, koji sasvim sigurno ima
bar malo veze i s ovim u kojem danas živi. Definitivno album kojem treba dati šansu, bez obzira na osobnu sklonost dosadašnjem outputu PJ Harvey.
