Postoji li uloga koju Meryl Streep ne može majstorski svladati? Odgovor je očekivano dosadnjikav: Meryl Streep može sve
U tom smislu i Oscar koji je dobila ove godine za ulogu u “Željeznoj lady” svakako je zaslužen, ali sukladno tradiciji te najsjajnije filmske nagrade, nakon što je bila nominirana ukupno 18 puta, a dva Oscara dobila za “Kramer protiv Kramera” i “Sofijin izbor”, Mery Streep svoj treći zlatni kipić nije primila za svoju najbolju ulogu u posljednje vrijeme, a kamoli u karijeri.
Prisjetimo se samo “Mostova okruga Madison” ili npr. uloga u “Sumnji” i “Satima”, jasno je da je Američka filmska akademija opet zapravo dala utješnu, umjesto pravu nagradu. Pritom je ove godine bilo i boljih kandidatkinja, poput npr. Michelle Williams u ulozi Marilyn Monroe u filmu “My Week With Marilyn” ili Glenn Close u roli žene koja cijeli život glumi muškarca, u “Albertu Nobbsu”. Dodatno, samo prije nekoliko godina gledali smo veličanstvenu Helen Mirren kao britansku kraljicu Elizabetu u “Kraljici”, znatno boljem filmu o suvremenoj povijesnoj ličnosti no što je “Željezna lady”. U svim tim usporedbama Meryl Streep nije ništa “kriva”, ona je izvrsno odglumila Margaret Thatcher – od “skidanja” mimike i pokreta te kontroverzne britanske političarke, do hoda i glasa, ali i iskaza unutarnje vjere u lik koji glumi. Dakle, kao i uvijek, glumački posao odrađen perfekcionistički i do kraja – unutar okvira koji su dopustili scenarij i režija, a taj okvir, nažalost, i nije presjajan.
Film Phyllide Lloyd i prije izlaska u kina bio je dočekivan s dvije bojazni: vjerovalo se da će nemilice sasjeći nekadašnju britansku premijerku, što se nije dogodilo, dapače – film nastoji vidjeti sve strane i zapravo ima simpatije prema svojem glavnom liku (barem u njezinim starim danima). Druga se bojazan ticala toga da je zalogaj uloge Thatcher prevelik čak i za veliku Streep i da će američka glumica zapeti na činjenici da igra tako jako britanski karakter. Ponovno, i na sreću svih gledatelja, krivo. Teško da bi ijedna od sjajnih engleskih glumica mogla bolje odigrati premijerku koju su mnogi mrzili, ali su je svi poštivali – i koja je prihvaćala takvu situaciju jer je svoju političku misiju smatrala i svojom moralnom odgovornošću, za razliku od današnjih političara – koji jedino žele biti i ostati popularni te tako zadržati vlast.
Autorica scenarija Abi Morgan, koja je inače napisala i sjajnu BBC-jevu dramsku seriju “The Hour”, usredotočila se na karakter Margaret Thatcher, koji promatra i u sadašnjosti, u njezinim osamdesetim godinama, te tako i otvara film – ostarjela bivša liderica britanskog imperija djelomično je izgubila pamćenje, prisiljena je uglavnom boraviti kod kuće, kojom se kreće u mislima na svojeg muža Denisa, koji je umro prije osam godina.
Margaret Thatcher se – slažući muževljeve stvari – prisjeća tinejdžerskih godina u malom špeceraju njezina oca u Granthamu, u kojima je sjajno igra Alexandra Roach, sve do izbora koji je potvrđuju kao prvu ženu premijera u Velikoj Britaniji. Događaji dolaze i prolaze: napadi IRA-e, rat na Falklandima, rudarski štrajkovi, štrajkovi zbog poreza – i sve to dok se jednog dana njezino liderstvo ne istroši i ona siđe s vlasti – de facto pučem vlastite stranke koja nije više mogla podnositi njezinu političku rigidnost, koju je sama, naravno, smatrala principijelnošću.
