21. album britrock doajena, debi tamnopute škotske r'n'b kantautorice, treći album australskog Belgijanca...
Tko/što/kako/kada: Weller je frajer koji je u 32. godini završavao svoju drugu karijeru (sa The Style Council nakon The Jam), a sada, u 54., nakon deset solo albuma, ponovo proživljava drugu mladost (hm zapravo treću). Svojevrsna trilogija “eksperimentalnih” albuma započeta 2008. grandioznim “22 Dreams”, nastavljena preklanjskim povremeno teško prohodnim “Wake Up The Nation” ovdje kulminira svojom najpitkijom inkarnacijom.
Ponovo je Weller umiješao sve i svašta – od krautrocka, new age-a i psihodelije preko svojih tradicionalnih soul i new wave prizvuka do light elektronike, ali mu sve to ne bi puno vrijedilo da nije uspio isporučiti kolekciju iznimno solidnih, prilično melodioznih pjesama (uglavnom vrlo jezgrovitih – tek dvije od 14 duže su od tri i pol minute), kakogod šareno zvučno upakiranih – a itekako jest (uspio). Mnoge stvari vuku paralele s raznim fazama njegove bogate glazbene prošlosti (a, kao što znaju poznavaoci lika i djela, bilo je tu zaista svega i svačega), usput uspijevajući biti i uronjene u sadašnjost i zagledane u budućnost.
Omjer dobrog i onog drugog: Debelo u korist dobrog, iako dobar dio stvari nema veze jedna s drugom.
Najbolje stvari: “The Attic”, “By The Waters”, “Kling I Klang”, “Paperchase”, “That Dangerous Age” i posebno grand finale “Be Happy Children” u kojoj gostuje njegova kći Leah (druga od ukupno sedmero djece, početkom godine je dobio blizance – i tu je dakle bio i više nego produktivan) čiji glas neodoljivo podsjeća na glas njene majke, Dee C.Lee.
Dakle: Zvučni avanturizam rijetko viđen i u mlađih autora, kamoli kod nekog ovako iskusnog, potvrđenog i bez potrebe za dokazivanjem. Paul Weller je i duboko u svojim 50-ima i dalje dečko koji obećava.
