Sve vrijeme imate osjećaj da gledate odlično odglumljene crtice iz nečijeg trenutno dosadnog života
Na prvi pogled “Patrola na cesti”, nova HRT-ova kriminalistička mini
serija o kojoj se ovih dana pisalo kao “jednom od televizijskih događaja
godine”, ima više-manje sve što bi jedan projekt ovog tipa i trebao
imati.
Odlično snimljena, izvrsni glumci, dijalozi koji djeluju prirodno,
likovi koji nisu crno-bijeli, dobra atmosfera, diskretna, ali
funkcionalna glazbena pozadina, a i ono “kriminalistička” djeluje
obećavajuće (za razliku od naslova iz kojeg bi mogli zaključiti da se
radi o hrvatskoj kopiji “Cobre 11”).
Međutim, ima i jedan veliki problem – činjenicu da je čak i prosječni
hrvatski gledatelj imao prilike pogledati dovoljno strane produkcije da
zaključi da je ovo prilično dug i nezanimljiv uvod u seriju koja nam se
tek treba dopasti.
Četrdeset i pet minuta nije malo
U prvih 45 minuta ove serije dogodi dosta toga. U teoriji.
Protagonistu umre majka, zaustave ga u prometu, stiže u izmišljenu
pograničnu vukojebinu u Hercegovini iz koje je preselio u Zagreb (gdje
radi kao policajac), a kad stigne na majčin pogreb, tamo nailazi na
senilnog oca koji u jednom trenutku izazove požar, šogoricu koja očito
prema njemu gaji dublje osjećaje i brata koji je upleten u šverc.
I pomislili biste da je to dovoljno vremena da pobacate udice i
pohvatate gledatelje. Jok. Serija vas unatoč svim funkcionalnim
elementima ni u jednom trenutku ne uspijeva usisati u ovaj vrtlog
zbivanja. Pitate se o čemu se tu zapravo radi, a jednom kad skužite,
potpuno ste ravnodušni. Umrla mu je majka? Nisam skužio tko je ta žena
na podu. Gori kuća? Meh! Brat dila travu? Trava-šmrava.
Ukratko, dogodi se svašta, ali zapravo ništa.
Sve vrijeme imate osjećaj da gledate odlično odglumljene crtice iz
nečijeg trenutno dosadnog života koji bi, obećali su vam, u jednom
trenutku trebao postati zanimljiv, ali taj zanimljivi dio priče nikako
da se zakotrlja.
Imate samo pet epizoda, počnite se tako i ponašati
Je li problem prve epizode u scenariju Zvonimira Jurića i Jurice
Pavičića ili ovo bolje funkcionira u formi romana? Možda, ali imate
osjećaj da je ovo bila namjera, a ne nešto što se dogodilo slučajno.
Uvjereni ste da je namjera bila stvoriti uvjerljivu seriju koja ne
bira prečace i kvalitetom ne zaostaje za svjetskom produkcijom i u tome
su u određenoj mjeri uspjeli jer “Patrola na cesti” stoljećima je ispred
smeća na koje smo navikli i trebao je to biti još jedan dokaz (nakon
“Počivali u miru”) da možemo snimiti nešto uistinu kvalitetno.
Krešimir Mikić, Nataša Janjić, Slavko Sobin i Mate Gulin su odlični, a
čak ni gluma klinke, debitantice Anđele Šmit, ne pati od klasičnih
boljki dječjih glumaca na ovim prostorima.
Stoga, problem nisu glumci, ali problem postoji jer da se ne radi o
hrvatskoj seriji (kojoj tako očajnički želimo sjajnu budućnost) već
nekoj američkoj drameštini, vjerojatno na nju ne bismo ni obraćali
pažnju i prestali bismo gledati nakon prve epizode. Kao da se na “True
Detective” pokušavate navući preko dosadne druge sezone.
Autori se ponašaju kao da su hrvatske serije uobičajeno dobre pa
imaju vremena zavlačiti gledatelje koji znaju da ih na kraju ove spore
šetnje čeka spektakl.
Da stvar bude gora, “Patrola na cesti” nema uobičajenih američkih
desetak ili dvanaestak epizoda niti britanskih šest. Ovo je serija od
pet epizoda koja bi vas trebala uvući što prije i zaintrigirati vas, a
prvu su potratili na nepotrebno razvučen uvod. Nadodajte na to i
slabašnu reklamu i imate potencijalno dobru seriju koju nitko neće
vidjeti.
Ain’t nobody got time for that
Pitanje je hoće li gledatelji dati šansu drugoj epizodi (koja je,
uzgred rečeno, daleko bolja i serija tek tada profunkcionira) i zašto bi
to uopće učinili. Da doznaju je li Mare zagrijana za Josipa i hoće li
se dogoditi nešto zajebano jednom kad murjak dozna da mu rođeni brat
šverca robu bez markice i drogu?
Budimo iskreni, premali su to zalogaji čak i za one koji
simpatiziraju sporovozne serije. Udica je prekasno bačena i ako vas
netko ne uvjeri da je ovo zaista vrijedno gledanja (a tu bi trebala
uletjeti ta kleta promocija koja je i dalje misterija HRT-u koji uporno
odbija dati šansu trailerima, Facebooku, YouTubeu i ostalim
“glupostima”), nema šanse da nakon prve epizode zaključite da je ovo
nešto vrijedno gledanja.
S druge strane, uvijek postoji mogućnost da se neki i navuku jer nisu
ni svi gledatelji ADHD-ovci koji čekaju da se nešto dogodi istog ovog
trena ili će bindžati nešto deseto. Na kraju krajeva, pet epizoda nije
prevelik zalogaj, a već smo ustanovili da je ovo dobro, ali presporo za
neke.
Mi s koncentracijom petogodišnjeg djeteta morat ćemo pronaći nešto
drugo. Četrdeset i pet minuta da bismo dobili jednu mrtvu babu (koliko
smo shvatili, umrla je prirodnom smrću), scenu rutinske policijske
kontrole, usnulog Ivu Gregurevića i paket trave? Carevi dragi, riječima
meme kraljice Kimberly “Sweet Brown” Wilkins: “Ain’t nobody got time for
that”!
Bacite kosku
Nitko ne očekuje američku produkciju, ali neke stvari valjda možemo
pokrasti. Primjerice, tehniku uvlačenja u guzicu gledatelja u prvih 45
minuta, drevna je to vještina koju su Ameri doveli do savršenstva.
Na kraju krajeva, svi se slažemo da živimo u zlatnom dobu TV-a.
Serije nikad nisu bile bolje, a čak se i redateljski giganti vraćaju na
male ekrane jer im taj format daje slobodu da priču ispričaju onako kako
su oduvijek htjeli.
Dakle, ne postoji ništa suštinski loše u tome da se svidite
gledateljima i u prvoj ih epizodi štrecnete. Malo im podilazite.
Ponašate se kao da bi mogli izgubiti seriju ako pilot nije najbolji na
svijetu. Da im date malo “šećera” u vidu neočekivanog obrata ili
umjereno kvalitetnog cliffhangera. Ne može cliffhanger biti scena paketa
trave. Nije trava krokodil. Nije trava Chuck Norris koji juri na
kroseru i s dva uzija kosi vojsku nindži. Ne živimo u vremenima u kojima
paket trave budi znatiželju. Trava je zanimljiva babi. A baba je mrtva.
Umrla je prirodnom smrću.
I ne budite baš toliki Hrvati. Dopustite da se tu i tamo pojavi i
neki šareni lik, a ne samo ove tužne vreće čemera koje kroz ovu gorku
simfoniju koju nazivamo životom prolaze svirajući u molu, čekajući da
glazba napokon utihne, a izmorena im tijela proguta vječna tišina.
Pogledate tužnog Mikića u nedjelju navečer i nakon što vas on u 45
minuta provede od mrtve babe do babinih karmina, sjetite se da je sutra
ponedjeljak. To nije zabava.
Ne budite kao prosječni hrvatski filmski redatelji koje boli kurac za
gledatelje. Umjetnici koji smatraju da je poanta uzeti par milja od
HAVC-a (u suprotnom zašto snimati jer unatoč gomili primjera koji
dokazuju suprotno, ne može se snimiti ništa za manje od 10 milijuna, a i
to je malo), staviti malo sa strane i ostatak uložiti u film koji će se
prikazivati na festivalima gdje se međusobno tapšate po leđima i
govorite si koliko ste umjetničku depru snimili i kako je to predobro za
ove seljačke prostore i kako bi vas negdje u Europi daleko više
cijenili.
Ne budite takvi, bacite ponekad kosku običnom čovjeku.
