Koliko nam je falio Džoni kroz tih par godina srednje sa svojim
egzilom najbolje se vidjelo na Pjaci u “Jugotona”. Ploče sa njegovim
likom prodavale su se bolje no ikada, a ja adolescent, ja sam pokušavao
dokučiti te albume natopljene atmosferom zagrebačkih svitanja, pokušavao
sam pjesme pretočiti u moju stvarnost, u moj grad i bile su identične.
Džoni je bio slikar sivila moje generacije osamdesetih, Džoni je
nepogrešivo uhvatio atmosferu socijalizma na zalasku, utopije koju je
čekala kataklizma. Kondukteri, radnici po bircevima, žene koje varaju
muževe sa kvazi buntovnicima željne onog osjećaja revolucionarstva o
kojima su slušali u pjesmama svojih majki.
Puno je bilo podudarnosti u tom sumornom betonu socijalizma, pa sam
modernu Trešnjevku zamišljao pravcem prema Sućidru, a tako živopisno
Blato mi je u stvarnosti bio legendarni “Tin”, birtija kraj moje škole.
Moja generacija je Džonija držala ikonom nacionalizma i nemalo se
razočarala devedesetih kad je ovaj “poludio” kako su govorili, no ja
nikada iskreno nisam njegove stihove vidio kao jeftin nacionalistički
populizam, nikada mi Pavel nije zvučao kao epitaf “grobu od zlata u
Madridu” jer sam znao da govori o borcu španjolskog rata, kao što i
Poljska nikada nije mogla biti Jugoslavija, niti je Gdanjsk mogao biti
Zagreb.
Džoni je bio puno širi od skučenih predgrađa moje sumorne domovine.
Džoni Štulić je u svom opusu krenuo iz makroperspektive, ne od grada
nego od impresije regijom koja se tada nije tako zvala niti je imala
pejorativno značenje. Singlom “Balkan” (1979.), Džoni je iznio poetiku,
odrednicu i postavio temelj svojoj generaciji koja nije imala
tehnologiju doli vinila i uličnog dokazivanja najboljih koji su među
stotinama sličnih odredili svoje mjesto u povijesti. Branimir je svirao
po haustorima, prljavim okupljalištima svoje buntovne generacije i u tom
vremenu nastale su impresije, impresije i sličice grada, vremena i
prostora u kojem je djelovao umjetnik, za čašu vina, pogled kakve
zainteresirane cure ( Marine), ili samo oskudnu publiku koja bi se
ugrijala uz grupu dugokosih tipova koji su svirali sevdah.
Svoje uvjerljivo najbolje pjesme, što će i najnaklonjeniji odrediti
zaključno s “Krivim srastanjem” (Džoni neviđena kreativna eksplozija
Azrinih uz osam relevantnih albuma izbacila se u četiri godine, ožujak
1980. – studeni 1983.), Branimir je napisao na asfaltu Zagreba i
čekajući mjesto za stolom ispred Zvečke. Taj “kufer” pun impresija
jedino je Džoni znao na pamet i taj “kufer” je vapio da bude izbačen
iako su mnogi tvrdili da je pun najobičnijih gluposti sina vojnog lica
koji sebe vidi disidentom.
Branimir Štulić za mene je u to vrijeme bio pjesnik i to pjesnik
atmosfere, kroz njegove stihove osjećao sam magiju i frustriranost istih
onih sivih fasada i tugu žena koje ljubav traže u jeftinim bircevima
Trnskog ili urbane Zvečke, žena koje vode ljubav iza prljavog kina na
stanicama Sesvetskog Kraljevca i haustorima Trešnjevke.
Njegov povratak uistinu je bio veličanstven, Jurica Pađen kao solo
gitarist dao je novi pečat i zvuk staroj Azri, kralj se vratio na tron, a
moje Gripe su gorjele tu večer i sam sam jednu baklju kresnuo pred
binom kleknuvši pred svojom ikonom. Mi, njegova djeca, odrasla na
njegovim pjesmama, gledali smo ga u živo, raščupana, par metara od nas
stajao je naš Bog – Branimir Johan Štulić glavom i bradom držeći svoj
Fender za prag.
Moram priznati da ni tada nisam mnogo razmišljao o njemu ni razlozima
njegova odlaska, držao sam to pokušajem da u Nizozemskoj ostvari
impozantnu karijeru sličnu onoj na Balkanu, no Džoni nije tada znao da
uspjeh znači biti komercionalan, donijeti egzotiku trubača i shvatiti da
samo to može podvaliti Europi zaključio je jedino lukavi Bregović, a
Džoni, Džoni bi sebi prije odsjekao prste nego se prodao i radio cirkus.
Njegov novi album, iako sam ga preslušavao stotine puta bio je samo
blijeda kopija Azre na lošem engleskom i zvučala je dosta čudno, bez one
mistike i emocije koju je napuklim glasom prenosio na nas.
No koncert zakazan na Bačvice te godine – sve je promijenio, moju
sliku o Džoniju i moj doživljaj Azre općenito. Tu večer stajao sam sa
strane i očekivao da ću napokon “skužiti” svog idola.
Koncert još nije ni počeo, a ljudi su plazili po bini i po Džoniju,
ljubili su ga, motali ga Hajdukovim šalovima i isprva je sve izgledalo
bezazleno i homogeno, ljubav grada i glazbenika, no malo po malo, stvari
su se otele kontroli.
Sve više ljudi je skakalo po bini, a Džoni je bio sve nervozniji,
isprva mu je bilo možda i drago da ga ljudi tako vole, no penjanjem
svakojakih individua na binu počeo je prezirno i otegnuto privoditi sam
koncert kraju. Kako sam bio vrlo blizu, pročitao sam mu u očima
nezadovoljstvo i tada, u tom trenutku, spoznao sam svu dubinu Džonijeve
frustracije, frustracije pjesnika čije poruke nisu dolazile do ljudi
kojima su bivale odaslane.
Branimir Džoni Štulić pokušavao je biti puno više od običnog rock
stara jer je i bio puno više od obična glazbenika, Branimir Džoni Štulić
bio je i vjerojatno jest i sada veliki pjesnik, a pjesnici imaju
potrebu “nekome nešto reći”.
Na ovim prostorima Branimiru su ostala samo histerična djeca koja ga
navlače po bini i nostalgična vojska fanova bez prave vizije iščitavanja
njegovih tekstova. Branimir Džoni Štulić bio je bard kojeg njegov narod
nije razumio niti je imao volje razumijeti ga. Njegovu narodu treba –
veselo i oduvijek mu je samo to i trebalo, veselo i da se puca, da bude
lom i da ruke budu krvave.
Da se kojim slučajem vrati u ovu našu balkansku krčmu, dočekala bi ga
ista euforija, neki novi klinci skakali bi po binama stadiona, a mi
nostalgičari stajali bi po strani i s pivom u ruci u mraku bi promatrali
svog idola iz mladosti. Nakon godinu dana Džoni bi postao Jajo i
Prljavo Kazalište, Džoni bi održavao egocentričan privid sebe kao
monumentalnog – na turnejama pod sponzorstvom megalomanskih pivovara i
loših reklama, istih onih kojih se grozio i o kojima je pjevao.
Branimir Štulić postao bi istina bogat čovjek ali čovjek kojeg bi u
konačnici taj novac i ubio, njegov ego koji je veći od ijednog bankovnog
računa znao bi da je prevario onog buntovnika u sebi i da se prodao,
ako je tisuću ljudi koji su toga svjesni cijena činjenice da “žica” u
svoje frau za nogometnu loptu i novine, Branimir Johny Štulić tvrdoglavo
će ustrajati na njoj. Toj tisući ljudi koje put nanese u Utrecht i koji
mu pozvone na vrata Johny će zalupiti ta ista pred nosom ili će im
održati predavanje o Tukididu i otpraviti ih bez riječi van. Branimir
Džoni Štulić upravo tu tisuću ljudi, uključujući i mene znate krivi što
nije prodana duša, isključive krivce za svoju slabost on vidi u nama,
ljudima koji nikada nisu njegove stihove uzimali zdravo za gotovo već su
im postali način života i životna filozofija.
Zbilja zamislite danas Džonija kako se pokušava nametnuti trendovima
jedne Ultre ili jednog Ringišpila kojem pohode tisuće mladih diljem
Hrvatske?
Jedini razlog zašto Branimir Štulić ne dolazi “pokupiti lovu” i sebi
osigurati starost je onaj koji sam shvatio one noći na Bačvicama krajem
osamdesetih, a taj je do te mjere simboličan da je gotovo potpuno i
suludo banalan, koliko i neshvatljiv ovom vremenu.
Branimir Džoni Štulić je naš Ibro Dirka, i to Ibro Dirka koji nikada
nije htio para i koji će vazda biti fukara i mnogi će znam da blate
Ibrin lik, al vjerujte mi, generacijo draga, naš Ibro nije fukara, Ibro
je defakto umjetnik…
Shvaćaš?
