Odmah nakon Drugog svjetskog rata, nešto uzbudljivo se dogodilo u
umjetničkom svijetu New Yorka. Čudna i neodoljiva energija počela je
pucketati cijelim gradom, dok su umjetnici koji su se godinama borili sa
siromaštvom i neuspjehom naglo našli samopouzdanje i ostvarili uspjeh.
Zajedno su stvorili pokret koji je s godinama postao poznat kao
apstraktni ekspresionizam. Trenutno je to tema velike izložbe, sa 164
djela 30 umjetnika (uključujući Willema de Kooninga, Jacksona Pollocka, i
Marka Rothkoa) u Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu.
Jedna od najneobičnijih stvari kod apstraktnog ekspresionizma je
brzina kojom je postao međunarodno poznat i priznat. Usprkos tome što su
umjetnici povezani s njime dugo tražili svoje prepoznatljive stilove,
kad se pokret kristalizirao u kasnim četrdesetima, brzo je postao prvo
zloglasan, onda i uvažen. Do 1950-ih postalo je općeprihvaćeno da se
najveći napredak u slikanju i izradi skulptura postizao u New Yorku, a
ne u Parizu. 1957., godinu dana nakon Pollockove smrti u automobilskoj
nesreći, Muzej Metropolitan platio je 30.000$ za njegovu sliku Ritam
jeseni – iznos bez presedana za suvremenog umjetnika u to vrijeme.
Godinu dana nakon toga, izložba Novo američko slikarstvo, utjecajna
izložba koju je organizirao njujorški Muzej suvremene umjetnosti,
započela je sa jednogodišnjom turnejom po europskim gradovima,
uključujući Basel, Berlin, Bruxelles, Milan, Pariz i London. Trijumf
apstraktnog ekspresionizma je bio potpun.
Nehotični pomagači?
Ubrzo je došlo do reakcije. Prvo je stigao pop art, koji je odvukao
pozornost s apstraktnog ekspresionizma na početku 1960-ih. Onda su se
pojavile glasine o tome da je uspjeh apstraktnog ekspresionizma nekako
sumnjiv.
1973. godine u članku objavljenom u časopisu Artforum likovni kritičar
Max Kozloff proučio je poslijeratno američko slikarstvo u kontekstu
Hladnog rata. Tvrdio je da reagira protiv ”raspoloženja samohvale”
nedavnih publikacija kao što je djelo Trijumf američkog slikarstva
(1970.) autora Irvinga Sandlera, prve povijesti apstraktnog
ekspresionizma. Kozloff je nadalje argumentirao da je apstraktni
ekspresionizam ”oblik benevolentne propagande”, u skladu s
poslijeratnom ideologijom američke vlade.
Na mnogo se načina ova ideja činila smiješnom. Ipak su većina
apstraktnih ekspresionista bili hiroviti autsajderi. Pollock je jednom
prilikom rekao da su svi u njegovoj srednjoj školi u Los Angelesu za
njega mislili da je ”pokvareni pobunjenik iz Rusije”. Prema Davidu
Anfamu, do-kustosu izložbe Kraljevske akademije: ”Rothko je za sebe
rekao da je anarhist. Barnett Newman je bio deklarirani anarhist,
napisao je uvod za Kropotkinovu knjigu o anarhizmu. Tako da tu imate
jezgru nekonformističkih umjetnika, koji su bili u potpunosti izdvojeni
od američke kulture. Bili su suprotnost agentima u Hladnom ratu”.
Usprkos svemu tome, Kozloffove su se ideje primile. Nekoliko godina
prije nego što su objavljene, 1967. godine, New York Times otkrio je da
je liberalni anti-komunistički časopis Encounter indirektno financiran
od strane CIA-e. Kao rezultat toga, ljudi su počeli gajiti sumnje. Je li
moguće da je CIA sudjelovala i u promociji apstraktnog ekspresionizma u
svijetu? Je li Pollock, namjerno ili ne, bio propagator američke vlade?
Meka moć
Velik broj eseja, članaka i knjiga je uslijedio nakon Kozloffovog
članka te se u svima njima argumentiralo da je CIA nekako manipulirala
apstraktnim ekspresionizmom. 1999. godine britanska novinarka i
povjesničarka Frances Stonor Saunders izdala je knjigu o CIA-i i
”kulturnom Hladnom ratu” u kojoj je ustvrdila: ”Apstraktni
ekspresionizam se koristio kao oružje u Hladnom ratu”. Sinteza njezine
argumentacije je dostupna online, u članku kojeg je napisala za novine
Independent 1995. godine. Napisala je: ”CIA je začela i promovirala
američke slike apstraktnog ekspresionizma oko svijeta više od 20 godina,
u maniri renesansnog princa-mecene – samo tajno”.
Bit njenog argumenta sastoji se u sljedećem. Znamo da je CIA financirala
kulturne inicijative kao dio svojeg propagandnog rata protiv Sovjetskog
saveza. To je činila indirektno, s velike distance, putem organizacija
poput Kongresa za kulturnu slobodu (CCF), anti-komunističke grupe
aktivne u 35 zemalja, a koju je CIA financirala i osnovala. Na primjer,
CCF je sponzorirao pokretanje časopisa Encounter 1953. godine. Također
je financirao put i sudjelovanje Bostonskog simfonijskog orkestra na
Pariškom festivalu moderne glazbe.
Prema Saunders, CCF je financirao nekoliko razvikanih izložbi
apstraktnog ekspresionizma tijekom 1950-ih, uključujući Novo američko
slikarstvo, koja je bila na europskoj turneji između 1958. i 1959.
godine. Navodno si galerija Tate nije mogla priuštiti da dovede izložbu u
London, pa je uskočio američki milijunaš Julius Fleischmann i
financirao put izložbe u Britaniju. Fleischmann je bio predsjednik
fondacije Fairfield, koju je financirala CIA. Može se dakle reći da su
važni britanski apstraktni slikari poput Johna Hoylanda, a na koje je
jako utjecala izložba galerije Tate, oblikovani uz pomoć američkih
špijuna.
Saunders također ističe povezanosti između CIA-e i njujorškog Muzeja
suvremene umjetnosti (MoMA), koji je bio važan promotor apstraktnog
ekspresionizma. Nelson Rockefeller, predsjednik MoMA-e tijekom 40-ih i
50-ih, bio je blisko povezan s američkom obavještajnom zajednicom. Isto
vrijedi i za Thomasa Bradena, koji je upravljao kulturnim aktivnostima u
CIA-i – prije nego se priključio ”Kompaniji”, radio je kao glavni
tajnik MoMA-e.
”Proračunato i cinično”
Čak i danas priča o CIA-inom upletanju u apstraktni ekspresionizam
ostaje sporna. Prema Irvingu Sandleru, danas 91-godišnjaku, ona nije
istinita. Tijekom našeg telefonskog razgovora, rekao mi je: ”Nije bilo
apsolutno nikakvog uplitanja ikoje vladine agencije. Nisam vidio nijednu
činjenicu koja dokazuje takvu urotu. Sigurno bi dosad nešto – bilo što –
iskrsnulo. Uostalom, nije li zanimljivo da je federalna vlada u to
vrijeme smatrala da je apstraktni ekspresionizam komunistička urota s
ciljem potkopavanja američkog društva?”
David Anfam je oprezniji. Kaže da je ”dokumentirana činjenica” kako
je CIA preuzela apstraktni ekspresionizam u svom propagandnom ratu
protiv Rusije: ”Čak i Novo američko slikarstvo [izložba] je dijelom
financirana od strane CIA-e”, kaže. Prema Anfamu, lako je vidjeti
zašto je CIA htjela promovirati apstraktni ekspresionizam. ”To je veoma
proračunata i cinična strategija”, objašnjava on, ”jer pokazuje da
ste u Americi mogli raditi što god ste htjeli”. Do 1950-ih apstraktni
ekspresionizam je bio povezan s konceptom individualne slobode, njegova
platna su shvaćana kao subjektivni izričaji unutarnjih života umjetnika
koji su ih oslikavali.
Kao rezultat toga, taj je pokret bio korisna suprotnost službenom ruskom
stilu socrealizma. ” Amerika je bila zemlja slobodnih, dok je Rusija
bila kulturno zaključana.”, kaže Anfam, oblikujući misao koju je CIA
htjela prenositi tijekom Hladnog rata.
To naravno ne potvrđuje da su umjetnici surađivali s CIA-om, pa čak
ni da su bili svjesni da CIA financira izložbe apstraktnog
ekspresionizma. Koja god bila istina o razmjerima CIA-inog financijskog
interveniranja u apstraktni ekspresionizam, Anfam vjeruje da je to
”najbolja stvar za koju je ta institucija ikad dala novac”. Uz smijeh
govori: ”Radije bih da su trošili novac na apstraktni ekspresionizam
nego na rušenje ljevičarskih diktatora”.
